Termobarične bombe pripadaju skupini aerosolnih bombi koje se nazivaju bombama prostornog djelovanja, a ponekad i vakuumskim bombama. Osnovno punjenje aerosolnih bombi je visokokalorično, a najčešće je riječ o tekućem gorivu. Pri eksploziji aerosolne bombe manja količina eksplozivnog punjenja razara njezinu košuljicu i raspršuje gorivo te ono u zraku oblikuje aerosolni oblak. Kada takav oblak dosegne određenu veličinu, dolazi do detonacije koju potiče upaljač, a izgaranjem kisika u oblaku naknadno se stvara podtlak koji povećava smrtonosni učinak tog oružja.

U usporedbi s klasičnom fugasnom bombom, aerosolna bomba ima znatno veći radijus uništenja, a od njezinog djelovanja ne štite ni rovovi ni zakloni pa je takva vrsta oružja idealna za uništavanje žive sile i protivničkih bunkera. Termobarične bombe, kakve ruska vojska navodno koristi u Ukrajini, jedna je od inačica aerosolnih bombi čije se raspršivanje goriva i njegova detonacija istodobno odvijaju.

Termobarično oružje najprije su počele razvijati Sjedinjene Američke Države za korištenje u Vijetnamskom ratu, a kao odgovor sovjetski znanstvenici su vrlo brzo razvili vlastito oružje te je navodno eksperimentalno korišteno u kinesko-sovjetskom graničnom sukobu 1969. godine u jeku sovjetsko-kineskog raskola. Kasnije je ta vrsta nekonvencionalnog oružja korištena i u sovjetskoj invaziji na Afganistan.

Široka lepeza termobaričnog streljiva

Od tada se istraživanje i razvoj termobaričnog oružja nastavljaju, pri čemu je sovjetska, a kasnije i ruska vojska razvila široku lepezu termobaričnog streljiva za nekoliko svojih oružja, počevši od termobarične granate TBG-7V s radijusom uništenja žive sile od deset metara, a koja se može lansirati iz lakog ručnog raketnog bacača RPG-7. Uz to, ruske specijalne snage naoružane su bacačem granata s pumpnim djelovanjem GM-94 za blisku borbu i ratovanje u urbanim područjima, a može se koristiti i pod vodom. Granata za GM-94 teži oko 250 grama i sadrži 160 grama eksploziva te probija čelik debljine osam milimetara proizvodeći pritom minimalnu primarnu fragmentaciju.

Također, ruska vojska posjeduje pješačke prijenosne raketne bacače RPO-A i RPO-M, dizajnirane za ispaljivanje termobaričnih projektila. RPO-M, primjerice, ima termobaričnu bojevu glavu s TNT ekvivalentom od 5,5 kilograma i destruktivne sposobnosti slične visokoeksplozivnoj fragmentacijskoj topničkoj granati kalibra 152 milimetra. Tu su i jednokratni bacači granata RShG-1 i RShG-2, zapravo termobarične varijante protuoklopnih bacača raketa RPG-27 Tavolga i RPG-26 Aglen, s time da je RShG-1 snažnija varijanta s bojevom glavom i radijusom djelovanja od 10 metara te proizvodi otprilike isti učinak kao šest kilograma TNT-a.

U naoružanju ruske vojske postoji i višenamjenska granata na raketni pogon RMG, manja verzija RShG-1 optimizirana za uništavanje bunkera, lakih vozila i pješaštva u zaklonu. To oružje funkcionira na način da prekursorska visokoeksplozivna protutenkovska (HEAT) bojeva glava probija oklop ili druge prepreke poput armiranog betona, nakon čega stvara eksplozivni oblak koji ulazi u unutrašnjost kroz rupe probijene prekursorskim nabojem, s time da detonacija glavne bojeve glave ima višestruki učinak – eksplozivni i zapaljivi. RMG-ova bojeva glava može probiti 30 centimetara debeo zid od armiranog betona ili deset centimetara oklopa, dopuštajući tako termobaričnoj bojevoj glavi promjera 105 milimetara da detonira unutar skloništa ili oklopa.

Probija zid od armiranog betona debljine 30 centimetara

U sastavu ruske vojske nalaze se i protutenkovski raketni sustavi 9K123 Krizantema, koji bez problema razbijaju strukture od armiranog betona termobaričnom bojevom glavom 9M123F, a tu je i termobarična varijanta protutenkovskih raketa tipa Kornet-EM s maksimalnim dometom od 10 kilometara te TNT ekvivalentom od sedam kilograma. Također, razvijena je termobarična raketa 9M55S za ispaljivanje iz samohodnog višecijevnog raketnog bacača (MLRS) tipa BM-30 Smerč, kao i višecijevni raketni lanser tipa TOS-1 i TOS-1A.

Raketni sustav TOS-1 ima minimalni domet 400 metara, a maksimalni do 3,5 kilometara, što ukazuje na to da je dizajniran za blisku borbu i uništavanje protivničkih bunkera. Sustav može ispaliti jednu ili dvije rakete istovremeno u razmaku od pola sekunde, a da bi ispalio čitav arsenal, potrebno mu je između 7,5 i 15 sekundi, s tim da rakete padaju na prostor veličine 200 puta 400 metara.

Početkom 2003. godine u sastav ruske vojske ušla je modernizirana verzija TOS-1A s dužim lansirnim cijevima i povećanim dometom do šest kilometara. Sustav se naziva Suncopek, što dovoljno govori o njegovoj toplinskoj snazi. Modernizirana verzija TOS-1A ima smanjen broj lansirnih cijevi, s 30 na 24, i smješten je na novo opskrbno vozilo tipa TZM-T, a ono može nositi po 12 termobaričnih raketa.

Ukrajinci posebno strahuju od operativno-taktičkog kompleksa Iskander-M, smatranim sustavom brze reakcije sa zastrašujućim potencijalom uzvratnog udara. Riječ je o mobilnom sustavu koji se u najkraćem roku može relocirati u područja izvan dometa protivničkih ofenzivnih sustava, a pored termobaričnih projektila težine 700 kilograma, može ispaliti specijalni tip nuklearne bojeve glave snage 50 kilotona.

Inače, najsnažnija termobarična bomba u sastavu ruske vojske je tzv. FOAB (otac svih bombi), razvijena 2007. godine i s masom od sedam tona, a njezina eksplozija odgovara eksploziji čak 44 tone TNT-a. Koliko je poznato, Rusi su posljednji put detonirali FOAB tijekom strateških vježbi u Opku na Krimu 2016. godine. Ukupan radijus eksplozije je 600 metara, a vojni analitičari kažu da je sposobna izazvati masovno uništenje dosad neviđenih razmjera.