Ipak, u shvaćanju odnosa prema vremenu Japanaca i Hrvata postavlja se opravdano pitanje – je li ta isprika dovoljna? Odgovore dva dana kasnije pokušava dati Željko Sabo.

U Hrvatskoj, kao i cijeloj zapadnoj civilizaciji, uglavnom se tolerira kašnjenje u okviru tzv. akademske četvrti, no kod Japanaca je to malo drukčije. Imate li opravdanje za svoje kašnjenje?

Točno u vrijeme zakazanog posjeta veleposlanika Japana, morao sam biti i na sastanku u Vodovodu grada Vukovara na kojem su bili i predstavnici Ministarstva regionalnog razvoja i Hrvatskih voda. Riječ je o projektu vrijednom 50 milijuna eura koje trebamo dobiti iz pretpristupnih fondova EU-a.

Je li Vaša nazočnost na tom sastanku bila doista nužna?

Apsolutno. Projekt je iznimno vrijedan za Vukovar i sve Vukovarce, a ja sam dio tima koji ga treba provoditi. Vjerujem da će veleposlanik i zbog toga, odnosno važnosti projekta, imati razumijevanja za kašnjenje. Vrlo često moram biti na više mjesta u isto vrijeme. Nažalost – ponekad ne mogu uskladiti sve događaje.

Jeste li stekli dojam da Vam je japanski veleposlanik zamjerio kašnjenje?

Sigurno sam da nije zamjerio jer smo i dugo razgovarali nakon službenog susreta i odlaska novinara. Kroz ono što sam rekao tamo, ali i dosadašnju suradnju s Japanom, a posebno kroz iskrene osjećaje koje sam stavio na papir i poslao veleposlaniku Tamuri nakon nedavne katastrofe u njegovoj zemlji pokazao sam koliko je Vukovaru stalo do prijateljstva s Japancima. To nikome nije bilo važno, nego je bilo važnije moje kašnjenje od tri minute.

Treba li se još jednom javno ispričati veleposlaniku?

Ispričao sam se odmah čim sam došao pred svima. Stekao sam dojam da je veleposlanik prihvatio tu ispriku. Na kraju, mojih troje zamjenika dočekalo je gosta koji su mu rekli gdje sam i zbog čega sam kasnio. S veleposlanikom Tamurom sam u prijateljskom odnosu. Jasno sam ponovio više puta. Drukčije i ne može biti, nego samo prijateljski.