Apsolutni izborni pobjednik izbora u Srbiji je Aleksandar Vučić, onaj koji se vucarao za Vojislavom Šešeljem, skupa s Aleksandrom Vulinom, malim Mire Marković. Tu je, da ne zaboravimo, i Vučićev bivši mentor Šešelj.

Tu je i potrčko Vojislavova bivšeg - što supatnika na putu Velike Srbije, što političkog oponenta kada su u pitanju unutarnje stvari - Slobodana Miloševića, Ivica Dačić.

Zatim, zlu ne trebalo, tu je i kći pokojnog Jovana Raškovića – Sanda, jer, nasreću, mrtvi u ovoj trci ipak ne mogu sudjelovati (što se za glasanje ne bi dalo stopostotno ustvrditi). Dakle, da ste prespavali dvadeset godina, možda bi propustili sve one silne prosvjede i ulične nemire, ratove i NATO-ovu intervenciju, 'peti oktobar' i Skupštinu u plamenu, atentat na premijera Đinđića i ruku pomirnicu Borisa Tadića; možda bi propustili brojne uspone i još brojnije padove srbijanskog društva i države Srbije, ali u konačnici – zatekli bi vas neki prilično poznati politički likovi. Pogledom na rezultate izborne trku 2016. učinilo bi vam se kako se u Srbiji nije promijenilo, pod milim bogom – ništa.

Poletarci devedesetih u ušminkanim odijelima igraju se demokracije

Doslovno, po onoj staroj: na mladima svijet ostaje, pa i onoj drugoj: da iznimka, ovog puta u liku Šešelja, potvrđuje navedeno pravilo. Poletarci devedesetih, doduše ušminkani i u europska odijela odjeveni (s izuzetkom rusofilke Sande Rašković), u rukama imaju najviše srbijansko zakonodavno tijelo.

U tom proeuropskom ozračju, spomenimo da su se čak i srbijanski Hrvati, u ritmu 'svakih osam godina', uspjeli dokopati jednog zastupničkog mjesta.

Na listi Demokratske stranke koju predvodi aktualni predsjednik Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine Bojan Pajtić, u parlament je ušao i Tomislav Žigmanov, profesor filozofije, književnik i publicist, prilično blag i strpljiv čovjek koji sve ove godine neumorno radi na promicanju prava i očuvanju kulturnog identiteta Hrvata u Vojvodini.

A Hrvati u Vojvodini, u odnosu na popis iz 1990. godine, demografski su više nego prepolovljeni. I tako oslabljeni (izbjegli, iseljeni, podijeljeni na Bunjevce i Šokce ili asimilirani – pritiscima i/ili prirodnim putem), još uvijek gaje nadu kako će za njih u suvremenoj Srbiji napokon doći, u političkom i svakom drugom smislu, bolja vremena. Još uvijek se nadaju kako će Srbija, po ugledu na Hrvatsku koja srpskoj nacionalnoj manjini osigurava tri zastupnika u Saboru, bez obzira na konačni zbroj važećih glasova i prema potpisanom sporazumu iz 2004. dobiti tog jednog jedinog zagarantiranog zastupnika, kao glas koji će u njihovo ime pred zastupnike srbijanskoj parlamenta moći artikulirano iznijeti probleme s kojima se svakodnevno suočavaju.

Čupač mikrofona i njegovi drugari

Međutim, od toga još uvijek ništa. Za zastupničko mjesto se moraju boriti kao i svi drugi, što je, s obzirom na to da Vojvodina nije jedinstvena izborna jedinica, prilično teška zadaća. Osobito ako im pojedine lokalne vlasti, poput recimo, aktualnog gradonačelnika Bača (inače, iz redova Vučićeva SNS-a), onemoguće legalno skupljanje glasova na javnim površinama.

Bojim se da ni sada, kad su zastupnika bez pozitivne diskriminacije (dakle, ravnopravnim natjecanjem u neravnopravnim uvjetima) Hrvati ipak uspjeli dobiti, boriti se za nacionalna prava parlamentu neće biti lagana, a osobito ne ugodna zadaća. Ako ste zaboravili, poznati parlamentarni bully i čupač mikrofona, ponovno jaše na listi zastupnika, ruku pod ruku s desetak svojih drugara.

Za redovite poklonike skupštinskih zasjedanja, ta je činjenica više nego znakovita. Neugoda koju u želucu prosječnog demokrata biva izazvana neprimjerenim verbalnim napadima pojedinih hrvatskih jastrebova na Milorada Pupovca, mogla bi tek donekle približno opisati situaciju kada o pravima Hrvata pokuša govoriti zastupnik iz redova DSHV-a.

U suvremeno vrijeme interneta i linkova koji služe kao dokaz da se nešto jest ili nije dogodilo, mnogo toga izbrisano je iz kolektivne memorije. Možda bi neke scene tako nestale i iz mojih sjećanja, da u kronici koju je vodio vojvođanski Hrvat Zlatko Pinter, nisu ostale trajno zabilježene. Tako, na primjer, i incident koji se u Narodnoj skupštini Srbije zbio 6. svibnja 1991. godine:

'Nakon brojnih provokacija srbijanskih narodnih zastupnika i tvrdnji kako Hrvati i Mađari u Vojvodini nisu uskraćeni po pitanju svojih ljudskih prava i sloboda, narodni zastupnik iz redova vojvođanskih Hrvata (izabran u Narodnu skupštinu Srbije na listi DSHV-a), ing. Antun Skenderović, pokušao je na sjednici ovoga tijela iznijeti svoj stav po ovom pitanju. Zahtjevi za iznošenjem pune istine o tom pitanju, bili su mu, uostalom postavljani i ranije, od brojnih građana i tijela stranke kojoj je pripadao, na svim razinama. No čim je izašao za govornicu, bio je dočekan psovkama i uvredama.

Batrić Jovanović, Velimir - Bata Živojinović (najglasniji, op. a.) i ostali poslanici tzv. velikosrpske orijentacije (a takvi su u Narodnoj skupštini bili u apsolutnoj većini), gotovo su fizički napali Antuna Skenderovića koji jedva da je uspio progovoriti. Jednostavno je otjeran s govornice, uz otvorene prijetnje i grube psovke i uvrede. Sve je to promatrao brojni auditorij, jer sjednica je prenošena u izravnom TV prijenosu.'

Tako stoji u bilješci kroničara Pintera, a u mojoj je memoriji i sramotan napad na čovjeka, nemoć i sitna figura sjedokosog Skenderovića, tada gotovo sedamdesetogodišnjaka. Mučno i poražavajuće za Skenderovića, Hrvate u Vojvodini, ali i svakog normalnog gledatelja.

Promjena dresova, komunikacije i kilograma

Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo kako su se vremena, unatoč poznatim likovima iz devedesetih, ipak promijenila. Kako se s promjenom dresova, promijenio i način komunikacije i kako Šešelj ima ipak više godina i kilograma, pa će mu shodno tome i radijus nasilničkog kretanja biti otežan i smanjen.

Zastupniku Tomislavu Žigmanovu ostaje da pokuša uvjeriti srbijanske zastupnike kako još uvijek imaju hrvatsku nacionalnu manjinu i kako bi joj trebali omogućiti barem dio prava koje uživa srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, s naglaskom na to jedno jedino zastupničko mjesto, ma koliko iluzorno bilo da će utjecati na svijest građana Srbije i onih koji iste te građane zastupaju.

Nadam se da će ga netko čuti i shvatiti kad izađe na govornicu i započne: 'Poštovane poslanice i poslanici Narodne skupštine Republike Srbije, Hrvati u Srbiji žive s brojnim problemima, često suočeni s nacionalnom netrpeljivošću, diskriminacijom, negiranjem i opstruiranjem u ostvarivanju međudržavnim sporazumom dogovorenih prava, nejednakim mogućnostima i uvjetima sudjelovanja u javnom životu, razmjernoj zastupljenosti u državnim institucijama i javnim ustanovama, udžbenicima na hrvatskom jeziku ili u kvaliteti života i razvoju komunalne infrastrukture u naseljima gdje čine većinu...'

Tomislave, neka Vam je sa srećom!