Zrakoplovni blog The Aviationist objavio je da je fotograf Ian Recchio nedavno na nebu iznad kalifornijske pustinje Mojave snimio zračnu cisternu KC-135 Stratotanker kako gorivom nadopunjuje supersonični strateški bombarder B-1B Lancer. Recchio je snimio nekoliko fotografija, ne sluteći ništa neobično. Međutim, zrakoplovni entuzijast je detaljnijom analizom fotografija ustanovio da bombarder nije naoružan uobičajenom GPS vođenom bombom GBU-31, već da B-1B nosi mnogo veću bombu GBU-72.

Tijekom 1980-ih godina, USAF je počeo razvijati bombe koje prodiru u zemlju kako bi dosegle sovjetske podzemne zapovjedne centre za slučaj mogućeg sukoba. Time bi se, smatrali su stratezi NATO-a, mogli usporiti napadi nekadašnjeg Varšavskog pakta bez upotrebe nuklearnog oružja.

No, prvo korištenje tih prodirajućih bombi zabilježeno je 1991. nakon što su Sjedinjene Države i njihovi saveznici započeli operaciju Pustinjska oluja sa ciljem izbacivanja iračke vojske iz Kuvajta. SAD su pritom uvelike koristile oružje koje je postalo široko poznato kao razbijači bunkera, a radilo se o bombi GBU-28 težine 2,2 tone koja je toliko žurno napravljena da su njezina kućišta sadržavala deaktivirane cijevi haubica.

Do ranih 2000-ih, prijetnja iz Iraka zamijenjena je novom prijetnjom iz Irana koji je započeo nuklearni program za kojeg je Teheran isticao da služi mirnodopskoj proizvodnji energije. Međutim, američke tajne službe tvrde da je riječ o paravanu za program nuklearnog oružja, osobito jer se ta postrojenja za izradu nalaze pod zemljom, što nudi određenu zaštitu od konvencionalnog oružja.

Prva lansirana iz lovca F-15E

USAF je u međuvremenu nastavio usavršavati precizno navođenu bombu GBU-57 težine 14 tona, a koja je osmišljena za izvršenje komplicirane misije dosezanja i uništavanja protivničkog oružja za masovno uništenje smještenog u dobro zaštićenim objektima. Prema dostupnim podacima, GBU-57 je dužine 6,2 metra, ima bojnu glavu težine 2,4 tone i može prodrijeti do cilja koji se nalazi više od 60 metara ispod površine zemlje.

S obzirom da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) sredinom lipnja izvijestila da Iran dodatno širi nuklearni program, a Washington ocjenjuje da Teheran to ne čini s miroljubivom svrhom, američko testiranje najnovije prodorne bombe zapravo i ne čudi. Uz to, ona bi se za slučaj otvoreno sukoba mogla koristiti i za uništavanje nedavno izgrađenih podzemnih zračnih baza o čemu je tportal već pisao.

Bomba GBU-72 ušla je u razvoj 2007. godine s predviđenom cijenom od 36 milijuna dolara za 125 bombi tog tipa. Prvo testiranje je bilo u listopadu 2021., tijekom kojeg je bomba lansirana iz lovca F-15E Strike Eagle iz USAF-ove baze Eglin. Pentagon zasad nije otkrio koliko je GBU-72 poboljšan u odnosu na svoje prethodnike, ali u vrijeme testiranja voditelj programa je rekao kako očekuje da će smrtnost nove bombe biti znatno veća od ranijih inačica.

Prema mišljenju analitičara, GBU-72 bi trebala biti precizna kao i druge satelitski navođene bombe koje se oslanjaju na vojne GPS signale, koji su znatno precizniji od onih kakve koriste civili na svojim mobitelima. Kao rezultat toga, bomba ima vjerojatnu kružnu pogrešku (CEP) od pet metara. Ukoliko pak bomba naiđe na ometanje GPS-a, oslanja se na rezervni inercijalni navigacijski sustav koji bi, iako nešto manje pouzdan, trebao osigurati udare bombe unutar 29 metara od cilja.

Toliko velika da se nosi na vanjskim podvjesnicima

Valja reći da je je GBU-72 klizna bomba koja jedri prema meti, a njezine repne peraje ispravljaju putanju kako bi kompenzirale vjetar i druge čimbenike koji bi mogli preusmjeriti bombu s kursa. Što je bomba veća, to ona može kliziti dalje od mete, omogućujući avionu da isporuči ubojita sredstva na mete dok ostaje izvan dometa protivničke protuzračne obrane kratkog dometa.

Točan domet GBU-72 je nepoznat, dok njezina prethodnica GBU-31 može kliziti do 40 kilometara. Stručnjaci upućuju da prisutnost dodatnih peraja na tijelu veće bombe može značiti da je sposobna za veći domet ispaljivanja, što bi bilo koristno jer bi se GBU-72 obično koristio protiv dobro branjenih ciljeva.

Treba reći i da je bombarder B-1B, uz B-52 Stratofortress i B-2 Spirit, jedan od tri teška bombardera u američkom inventaru. USAF trenutno koristi 45 primjeraka B-1B, a iako je taj bombarder izvorno bio predviđen za nuklearne misije, floti je oduzeta ta mogućnost kako bi se uskladila s obvezama američko-ruskog nuklearnog sporazuma. Inače, B-1B bit će umirovljeni tijekom idućeg desetljeća i zamijenjeni novim B-21 Raiderom.

B-1B ima tri unutarnja odjeljka za bombe, od kojih svaki može nositi osam bombi od 900 kilograma ili osam AGM-158A. Najnovija bomba GBU-72 nosi se na vanjskim podvjesnim točkama zbog svoje dužine, a takvih učvrščivača na B-1B ima ukupno njih osam.