Normalno je da na stranačkim skupovima šef SDP-a drži motivacijske govore. Ali nije normalno da pritom potpuno ignorira činjenice. Premijer sebi pjeva laude u trenutku kad bi morao položiti račun za evidentne neuspjehe. Tvrdi da su najbolji u državi u trenutku kad je ta država na koljenima: gospodarstvo i dalje tone, nezaposlenost eksplodira, državne financije kolabiraju… Sam je nedavno prilično hladnokrvno najavio da će bolje biti tek za tri godine. Tko dočeka! U takvoj situaciji od šefa Vlade očekivalo bi se barem malo samokritičnosti. Pametniji bi rekonstruirali kabinet i svoje ministre, koji već javno priznaju da su umorni, zamijenio svježim i potentnijim kadrovima.

U Milanovićevu obranu valja reći da on nije ni rekao da bi njegova koalicija bila dobra. Rekao je samo to da je bolja od konkurencije. Što potvrđuje špekulacije da se aktualna vlast može ponašati komotno sve dok im je HDZ opozicija. Ali čak im i takav jadan HDZ, sa silno nepopularnim Tomislavom Karamarkom na čelu, opasno puše za vratom. Sve kad bi i bilo točno da Hrvatska nema nikakvu pravu alternativu, ne znači da će aktualna koalicija slaviti na izborima. Ne bi bilo prvi put da birači izaberu gore samo zato da bi kaznili bahate. Povijesna je ropotarnica puna onih koji su se smatrali nezamjenjivima. Premijerova tvrdnja da Hrvatska nema izbora i da ga je prisiljena trpjeti, bez obzira na to što njegova Vlada radila, zapravo je poražavajuća i za njega i za državu.