Saša Ceci svestran je znanstvenik, nadaren sposobnošću da složene znanstvene koncepte prezentira na zabavan i jednostavan način. Uz svoj primarni rad u području fizike elementarnih čestica, a autor je 70-ak znanstvenih radova s više od 3000 citata, angažiran je kao začetnik, voditelj i sudionik cijelog niza važnih projekata, poput Skeptika u pubu i znanstvene emisije 'Treći element' na HRT-u.

Prošlog tjedna u Dubrovniku je prezentirao četvrtu knjigu iz serijala 'Blesimetar', koja je u obrazloženju Nagrade Grada Zagreba navedena kao primjer sustavnog razotkrivanja dezinformacija o pandemiji, zbog čega se autor našao na meti onih kojima je 'kvario posao', ali se 'unatoč tim napadima nije uplašio ni posustao'.

'Da, nagradu sam dobio za tekstove o pandemiji koji su zapravo završili u zadnje dvije knjige. Prva od te dvije imala je optimističan podnaslov 'Svjetlo na kraju tunela smo mi', dok četvrta, koja sadrži dnevničke zapise iz 2021., vrlo prigodno nosi naslov 'Kronika beznađa'', kaže Ceci.

Kako je krenuo vaš društveni angažman?

Od 2003. do doktorata 2007. držao sam vježbe iz fizike na FER-u, a kasnije sam povremeno predavao fiziku i napredno programiranje na zagrebačkom PMF-u. Jedan od razloga da počnem pisati blog Blesimetar bilo je to što poslije post-doca u SAD-u više nisam redovno držao nastavu, a baš sam se nekako navikao da se preko vikenda pripremam za nju. I tako sam umjesto priprema počeo pisati tekstove sa svojim razmišljanjima o svijetu, znanosti, nama, svemiru, svemu. Ljudima se sviđalo pa sam nastavio. Krenulo je sve 2010. na portalu Jutarnjeg lista. Već 2011. nešto nas znanstvenih entuzijasta, što iz komentara na mom blogu, što s raznih online foruma, skupilo se uživo. Počeli smo tada raditi Skeptike u pubu. Svaki mjesec tri znanstvenika ili stručnjaka - ili naša entuzijasta - održala bi predavanje od 20 minuta, a onda bi ih po pola sata roštiljala publika. U birtiji. Možete zamisliti atmosferu. Ali najčešće je svima to vrlo ugodno iskustvo.

Moja prva knjiga s tekstovima s bloga izlazi 2013. godine, a kemičar Marko Košiček i ja počinjemo raditi HRT-ovu znanstvenu emisiju 'Treći element', za koju smo 2015. nas dvojica dobila i Državnu nagradu za znanost - za popularizaciju i promidžbu prirodnih znanosti. Prije nekoliko dana završili smo desetu sezonu s 301. emisijom. Dobar dio pandemije nije je bilo, pa sam stvari koje smo htjeli obraditi u njoj počeo pisati na blogu. Od 2014. ne pišem ga na portalu Jutarnjeg. Razočaralo me kad su objavili vijest o znanstvenom istraživanju koje je pokazalo da 'mobiteli ubijaju pčele'. U izvornom radu pisalo je točno to, uz jedan sitan detalj. Jednu malenu riječ razlike. Riječ 'ne'. Od tada pišem te svoje pisanije na fejsu.

Što vas je potaknulo da se, kao fizičar, javno angažirate u pandemiji?

To je pogrešno pitanje. Pitajte radije zašto znanstvenik u javnom institutu, koji je uočio da se u javnosti širi neka antiznanstvena budalaština, javno upozorava na to. Jer to je ono što sam radio na blogu, to smo radili na Skepticima, to smo radili i kroz 'Treći element'. Pravo je pitanje – bi li za društvo bilo bolje da u takvoj situaciji svi znanstvenici zašute. Činjenica je da nisam ja ni prvi ni jedini fizičar koji se javno angažirao oko nekih društvenih stvari koje nisu fizika. Tu je, za početak, Ivica Puljak. Jedan od fizičara koji su otkrili Higgsov bozon, a sad je gradonačelnik Splita. Javni angažman full time. Ne mogu ne spomenuti i neprežaljenog Antonija Šibera u 'Petom danu' na HRT-u. Svaki njegov nastup bio je čaroban. Taj čovjek toliko puno zna o umjetnosti i društvu, ne samo o znanosti. O fizici. HRT je jako puno izgubio zato što ga nije zadržao. I svi mi kao društvo.

Značajan je bio društveni angažman poznatijih svjetskih fizičara, poput Alberta Einsteina ili Richarda Feynmana. No meni je najdraži od svih njih bio Carl Sagan. Iz njegove TV serije 'Kozmos' upio sam ne samo svoje znanje o svemiru, o znanosti, o fizici, nego i najveći dio svog svjetonazora. Pazite što je on rekao: 'Stvorili smo društvo koje se temelji na znanosti i tehnologiji, u kojem više nitko ne razumije znanost ni tehnologiju. Ta zapaljiva kombinacija neznanja i moći prije ili kasnije eksplodirat će nam u lice. Kako će narod demokratski upravljati područjima znanosti i tehnologije ako nema pojma o njima?' To njegovo upozorenje, i to njegovo pitanje, jednako su aktualni sada, kao i u njegovo vrijeme. A on je sa svojim znanstvenim aktivizmom krenuo još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Neki od nas su mislili da smo kao društvo napredovali od tada i da je borba za prihvaćanje znanosti u društvu stvar prošlosti. Da je razum pobijedio naše praznovjerje i predrasude. Pandemija nam je jasno pokazala u kolikoj smo zabludi bili. Neki su još ostali zaglavljeni u tom uvjerenju.

Najviše problema bilo je oko cijepljenja. Odakle takvo nepovjerenje?

Svi smo mi ljudi, a znanost je ljudska djelatnost, pa smo svi mi naučili da jedan rad ne mora značiti ništa, čak i ako je objavljen u jako dobrom časopisu. Mnogi će se odmah sjetiti Andrewa Wakefielda, koji je svoju štetočinsku antivaksersku budalaštinu o tome da cjepiva izazivaju autizam objavio u vjerojatno najuglednijem medicinskom časopisu The Lancet. Taj je rad odavno povučen, a Wakefield je diskreditiran kao znanstvenik i ostao je bez licence kao liječnik. No šteta društvu, naročito njegovim najslabijim članovima, i dalje se svake godine povećava. Desetine i desetine novih vrhunskih znanstvenih radova koji sustavno pokazuju da cijepljenje ne može i neće izazvati autizam ne poništavaju tu štetu, niti mijenjaju stavove i strahove javnosti. Znanstvenici moraju izaći u javnost, razgovarati s ljudima i uklanjati im ovaj bezrazložan strah. Ne znam drugi način na koji se to može postići.

Tijekom pandemije povezao sam se sa znanstvenicima koje sam znao sa Skeptika, iz emisije i s bloga. Upoznao sam i neke nove i počeo na jednostavan način prenositi informacije u koje bih se prvo sam uvjerio kroz razgovore s njima i čitajući literaturu. Uz to, kao znanstveniku mi je bilo lako prepoznati muljanje u metodologiji objavljenih znanstvenih radova, kako tretirati one neobjavljene, a koristio sam i razne druge vještine koje svatko od nas tko se bavi znanošću stekne na lakši ili teži način.

Vaši istupi u medijima bili su neuobičajeno izravni i dojmljivi, sa snažnim porukama. Kakve su bile reakcije, što ste sve doživljavali u to vrijeme dubokih podjela oko cijepljenja i covid-mjera?

Svi novinari koji su me zvali znaju da sam uvijek pokušavao 'uvaliti' nekog drugog. Boljeg za temu. No i njima se, kao i vama, nekad činilo da ja to mogu ispričati onako fino, iz rukava, sve kako treba. Ali to je iluzija. Ne mogu. Za svaki taj nastup morao sam se spremati barem dva dana. Kao i za svoju emisiju. I često bi me zvali u zadnji čas i do kraja mi ne bi rekli o čemu ćemo točno razgovarati. Pristao bih nekad na to jer s tim ljudima, kao kolega iz medija, dijelim onaj stres kad ti gost otkaže u zadnji čas. Ali uvijek bih im poslije rekao da moraju stručnjacima dati malo vremena da prouče temu, aktualnosti, pitanja i predrasude koje se vrte po javnom prostoru u tom konkretnom trenutku. I da se konzultiraju s drugim kolegama. Bez toga, vremena i tih ljudi, ja ništa ne bih mogao. Tih mojih ljudi sa Skeptika u pubu, iz 'Trećeg elementa', s Instituta, iz tajnih grupa na fejsu u kojima smo analizirali vijesti iz raznih zemalja, objavljene i neobjavljene znanstvene radove, brojeve koji su rasli i padali posvuda.

Naučio sam od njih jako puno, a nisu čak ni svi bili znanstvenici. Ali su svi bili izvrsni. I svi su se uključili da na neki način pomognu javnosti da bolje razumije ono što nam se događa. Ako sam nekad bio loš, bio sam loš zbog sebe, zbog svoje traljavosti i nedovoljne pripremljenosti, ali kad sam bio dobar, bio sam dobar zbog svih njih. Neki dan mi Andreja Ambriović Ristov, ruđerovka iz Znanstvenog savjeta Vlade, čestita na nagradi, a ja njoj odgovaram da je to zajednička nagrada i da ja moram čestitati njoj – koliko puta sam je zvao prije javnih nastupa i davio je svim pitanjima o cijepljenju i cjepivima koja su meni padala na pamet. A meni svakakva luda pitanja padaju na pamet. Ona pitanja koja bih ja sam sebi postavljao da se intervjuiram. I svaki odgovor samo otvara hrpu novih pitanja.

A reakcije, one su bile stvarno divne. Od početka do kraja. I dandanas me presretnu ljudi na ulici i zahvaljuju mi i poručuju da nastavim tako dalje. Da ne odustajem. U nekoliko navrata proveo sam malo više vremena s ljudima koje nisam ranije znao i praktično svatko bi mi nakon nekoliko trenutaka počeo pričati svoju priču. Priču u kojoj ga ili kolege s posla ili obitelj maltretiraju jer se cijepio ili je podržavao neke nepopularne epidemiološke mjere, stavove brojnih znanstvenika. I zahvaljivali bi mi jer su imali osjećaj ne da sam glas razuma, nego da sam im spasio razum, jer su sve više pomišljali da ga gube u srazu s nevjerojatno agresivnim ljudima u svojoj okolini.

Napadi se nastavljaju i danas; Glas Koncila razvlači vas kao 'perjanicu kulture otkazivanja', kao utjelovljenje patologije društva koje je odustalo od dijaloga i javnih rasprava.

Ma da?! Ne znam za to. Ne čitam Glas Koncila. Doduše, čitao sam Mali koncil kad sam išao na vjeronauk, ali ne sjećam se da su tamo bili takvi ružni osvrti. OK, znam da imam nekoliko likova koji me fanatično stalkaju na fejsu. Ono, doslovno minutu nakon neke moje objave oni je već dijele kao sliku s nekim djetinjastim komentarima. Ta ekipa je već više puta pokušala stopirati neke moje nastupe pokrećući hajke na stranicama medija ili organizacija na Facebooku koje su me zvale. Dosad su svi organizatori umirali od smijeha zbog nezrelosti i ignorancije autora tih bijesnih komentara, ali to je kao neki pokušaj canceliranja, otkazivanja mojih nastupa. To mi je baš nekako tužno i malo me bude sram to čitati. Sramim se za njih, jer njih očito nije sram. Uvijek se sjetim onog – je l' ti mama zna što pišeš po fejsu. Njima je bolje da ne zna.

Što se tiče Glasa Koncila, drago mi je da se bore protiv cancel kulture. Ne, ozbiljno to pozdravljam. A kad su već pri poslu, promaklo mi je to da je na HRT-u ikad bio prikazan 'Brianov život' Montyja Pythona. Bilo bi super da baš oni budu zaslužni da se ovaj cancel cancelira. Pa da primjerom pokažu da ne vide samo trunje u tuđim očima, nego i balvane u svojima.

Još uvijek je puno nejasnoća oko koronavirusa, od njegovog porijekla, preko inicijalne strave u Bergamu, do smrtnosti 'od covida' i 's covidom'. Što vas najviše intrigira?

Najviše od svega me intrigira nešto drugo. Kako to da mi o stvarima koje su odavno utvrđene još i danas govorimo kao da je nešto ostalo nejasno? Za Wuhan znamo da su nakon ubijanja i spaljivanja životinja s one famozne 'mokre' tržnice, tržnice živih životinja, dokazi uništeni i da nikad nećemo sa sigurnošću znati je li virus došao od tamo. No to ne znači da ne znamo ništa o njegovom izvoru. Nenad Jarić Dauenhauer, znanstveni novinar Indexa, napisao je fenomenalan članak u kojem je detaljno naveo sve najvažnije indicije da je virus došao iz nekog od laboratorija u Wuhanu i da je došao sa spomenute tržnice. U međuvremenu su se pojavili još neki podaci - da je u tragovima krvi pronađenim na kavezima, mislim kunopasa s te tržnice, bilo virusa. Ni to nije pravi, konačan dokaz, ali jest još jedna indicija koja pojačava uvjerenje većine znanstvenika da je hipoteza tržnice kao izvora virusa uvjerljivija. To je bio i zaključak Nenadovog članka. Ali to ne znači da je isključena ova druga mogućnost.

Ono što sa sigurnošću znamo je da svatko tko tvrdi da pouzdano zna da je virus došao iz laboratorija - ili ne zna dovoljno činjenica ili namjerno mulja. Osobno, meni to njihovo izgleda kao neko djetinjasto frajerisanje. Pokušaj da se ispadne cool pred drugim znanstvenicima, štreberima koji su uvijek slušali sve što kaže učiteljica. Ili pred javnošću. U SAD-u se forsirao taj narativ da bi se za prevelik broj preminulih od covida moglo optužiti nekog drugog, a ne administraciju predsjednika Trumpa. Ako je virus pobjegao, ili čak napravljen u labu, onda su Kinezi, a ne Ameri, krivi za sve što se kasnije događalo. Ne političari, koji su ispolitizirali znanstvena i medicinska pitanja, i ne javnost, koja je nasjela na njihove muljaže. I kojoj se nije dalo držati epidemioloških mjera. Kriv nam je netko drugi. Kako to lijepo zvuči.

I ono o smrtima s ili od covida razriješilo se odavno. Obdukcije su napravljene u Njemačkoj odmah nakon prvog vala i utvrdilo se da za preko 75 posto preminulih s covidom nije bilo nekog drugog mogućeg uzroka smrti osim samog covida. Te rezultate je u kolovozu 2020. javno iznio, između ostalih, predsjednik njemačke nacionalne komore patologa Karl-Friedrich Birig. Nama svima je to valjda promaklo jer je bilo ljeto, povjerovali smo da smo pobijedili covid pa da se više ne moramo brinuti ni slušati vijesti o tome. Baš kao i danas. Tko želi čitati o covidu?

Kako s ovim odmakom generalno gledate na suočavanje s pandemijom? Švedska je, recimo, imala puno veću smrtnost od Finske i Norveške, no sve je to mačji kašalj u odnosu na stravične brojke u Hrvatskoj. Što se to ovdje dogodilo?

To se i ja pitam. I imam neke ideje. Ali me muči to što ne vidim volju u javnosti da se otkrije što se zapravo događalo i čije su procjene bile iza nekih duboko dvojbenih odluka kod nas. Boris Lenhard, naš biolog iz Ujedinjenog Kraljevstva, dosta je pisao o našim promašajima i razotkrivao dezinformacije koje su širili, nažalost, i neki naši znanstvenici. No nedavno je opisao nešto puno interesantnije – kako su se mnogi u zemlji u kojoj on danas živi upregli da operu prošlost njihovog sadašnjeg premijera, a koji je kao ministar financija vukao katastrofalne poteze tijekom pandemije. Poteze koji su rezultirali ogromnim brojem nepotrebnih žrtava. Pitam se je li ovaj dezinformacijski žamor koji kod nas i dalje ne prestaje neki takav pokušaj da se opere nekoga od odgovornosti za naše nepotrebno preminule. I hoćemo li ikad saznati koga točno se time pere.

Možda bismo doznali događa li se doista tako nešto, ili je razlog nešto puno banalnije, kad bi netko ozbiljno analizirao što se zapravo događalo ovdje u posljednje tri godine. Kako se dogodilo da nam je broj preminulih od covida debelo među najvećima u EU? Sva ona opravdanja iz drugog i trećeg vala – da su liječnici krivi, da nam je BDP mali, sve to bilo je praktično isto i u prvom valu, a tada smo bili među zemljama s najmanje žrtava. No ne vidim da se išta događa na tom planu pa, nažalost, ostajemo u domeni teorija zavjera.

Je li organizacija rada bolja u sektoru znanosti?

Banalna činjenica da sam ja kao fizičar dobio nagradu za borbu protiv dezinformacija u medicini govori nam da nešto ozbiljno ne štima u našem sustavu znanosti. Za to su nagradu trebali dobiti medicinari i biolozi koji su se borili protiv dezinformacija o covidu. A njih je za to trebao nagraditi sustav – i država, i akademska zajednica, i njihove institucije. Njihovi kolege. Oni ne samo da nisu nagrađeni, nego nisu bili ni zaštićeni kad su ih dezinformatori počeli napadati. I mnogi su jednostavno prestali javno govoriti o tome.

Općenito je naš sustav znanosti katastrofalno organiziran i imam jak osjećaj da ide na gore. I kao znanstvenik, i kao promotor znanosti, i kao član vodstva Sindikata znanosti. I Puljak i Šiber, koje sam ranije spomenuo, vrlo su kritični o našem sustavu znanosti. Puljak je čak tražio da se ukine HAZU. Mislim da razumijem i točno zašto, ali ja ne bih išao tako daleko. Ja bih našim uglednim akademicima ponudio opciju – ili da zadrže financijski dio tog aranžmana, ali da više nisu članovi HAZU-a, ili da se odreknu financija i ostanu akademici. Akademik je čast, osoba koja značajno doprinosi i znanosti, odnosno umjetnosti, i društvu. I zato mogu voditi projekte i duže raditi, ali bez ostalih dodataka. I ključno je to da oni ne biraju nove akademike, već da ih biramo mi izvana. One ljude za koje smatramo da posebno doprinose. I tako bi, uvjeren sam, prestali svi problemi zbog kojih bi Ivica ukidao HAZU. Ako ne, onda sam i ja za to.

Što se tiče sustava financiranja, famozne Hrvatske zaklade za znanost, o njoj možda bolje da ništa ne govorim. Mislim apsolutno sve najgore. I sve sam to napisao u svojim tekstovima na blogu. Ali i tu ima rješenja. Umjesto da imamo jednu zakladu, kod koje se svi mi natječemo, trebamo imati dvije nezavisne koje se natječu za nas. I to je sve. Što bolje projekte financiraju, što kvalitetnije rezultate ostvaruju u dugoročnom razdoblju, to će dobiti više financija od države. I onda neće nas daviti pisanjem beskrajnih izvještaja – cilj će im biti da mi radimo što više što boljih istraživanja. Oni će povlačiti informacije o našim objavljenim radovima s interneta. Ako nam uleti neka luda ideja u pola projekta, cilj će im biti da nam pomognu u njezinoj realizaciji, a ne da je stopiraju. Tako ja to vidim. Sad već davim s tim svojim snoviđenjima, ali evo još Ministarstvo znanosti i obrazovanja – ministar je, ako se dobro sjećam, dosad uvijek bio znanstvenik, a najveći dio vremena bavio se obrazovanjem. Školstvom. I moram priznati da mi točno tako izgledaju i novi zakon o znanosti i druge uredbe koje nam dolaze s tih najviših mjesta. Kao da nitko nije ozbiljnije radio na tome.

Jeste li zadovoljni Institutom Ruđer Bošković? Od 2018. tamo ste i glavni sindikalni povjerenik.

Već sam predugo na toj poziciji. Srećom, polako to preuzimaju mlađi koji rade odlične stvari, pokrenuli su naš Instagram i radionice i svašta. Neću ja još dugo. Inače, naši dragi dezinformatori tvrdili su da sam lani napredovao na poziciju 'povjerljive osobe' za IRB. A zapravo sam na toj poziciji bio od ranije, ali je zbog promjene načina izbora po novom zakonu tu osobu moralo predložiti Radničko vijeće. Pa sam nakon njihovog prijedloga samo ponovno imenovan na istu, trebam li napominjati – neplaćenu poziciju. Zanimljiva mi je ta opsjednutost covid-dezinformatora mnome i Ruđerom. Kao, sve prate, ali sve što objavljuju je pogrešno. Ali dobro, što drugo i očekivati od dezinformatora.

Čime se bavite u svom znanstvenom radu? Kako širokoj publici objašnjavate 'proučavanje raspada pobuđenih stanja protona'?

Moje područje zove se fizika elementarnih čestica. No kako kvarkovi, elementarne čestice čije ponašanje proučavam, ne vole biti sami, možda je ovo moje bolje nazvati hadronskom fizikom. Hadroni su čestice koje se sastoje od kvarkova i koje zapravo istražujemo mi koji proučavamo kvarkove. Naziv dolazi, koliko se sjećam s faksa, od grčke riječi za čvrsto ili gusto, jer se kvarkovi čvrsto drže zajedno. Nemoguće ih je razdvojiti. Više ljudi je možda čulo za taj pojam prije desetak godina, kad je otkriven Higgsov bozon. On nije hadron, ali je detektiran u sudarima nama najpoznatijeg hadrona, protona. Otkriven je na CERN-u u uređaju baš pod imenom Veliki hadronski sudarivač (Large Hadron Colider – LHC).

Koji vam je trenutno najveći izazov?

Trenutno pokušavam objaviti zadnji rad iz tog svojeg najdražeg istraživanja, ali nikako da uhvatim malo vremena za to. Za njega sam ostao bez financiranja Hrvatske zaklade za znanost, a imali smo baš fantastične rezultate. Svečano sam obećao koautorima da ću ga poslati ovaj mjesec.

Proton, kad ga nešto udari, zatitra kao i svaki drugi objekt. Kad lupimo dlanom po stolu, stol zatitra i taj ples njegovih atoma prenosi se na zrak i mi čujemo zvuk. Udarac po stolu stvara buku, ali ako udarimo po žici gitare, ona će proizvesti neki karakterističan ton. I ne samo jedan, čut ćemo i njegove više harmonike. To su ta pobuđenja. I upravo to pokušavamo čuti kad udaramo protone – glavni ton i njegove više harmonike. No u subatomskom svijetu je vakuum, nema zvuka, ali vlada kvantna fizika, pa frekvenciju tonova 'čujemo' u našim detektorima kao energiju raznih subatomskih čestica koje izlijeću nakon bubnjanja po protonu. Zanimaju nas te energije, ali i koji tipovi čestica izlijeću te nakon kojeg vremena izlijeću. Naime proton nekad malo sačeka nakon udarca. Ostane malo duže pobuđen. Matematički opis ovog kvantnomehaničkog procesa ima četiri ključna parametra. Tri imaju upravo ove gore spomenute fizikalne interpretacije, no četvrti nam je misterij. Pokazali smo da je taj četvrti ovisan, određen s ova tri nezavisna, i da je veza dana najmanjom energijom koju ima cijeli taj sustav. Energija koju imaju ruka i žica gitare kad se prst najnježnije moguće spusti na nju. To smo pokazali prvo za protone u jednom specifičnom slučaju, pa smo to pokazali i za protone u svim slučajevima, a sad, u ovom novom radu, pokazujemo da to vrijedi i za razne druge hadrone. Čak i one vrlo različite od protona.

Što dalje planirate?

Kako sam ostao bez financiranja Zaklade, uključio sam se na istraživanja na CERN-u. No i tu me dočekala duga Zakladina ruka pa su čak prijetili da će oduzeti financiranje toj grupi ako mene uključe. Osim tih, kako se kod nas kaže, ekstramuralnih problema, ni ruđerovska pravila ne potiču me da radim na CERN-u. Ako želim napredovati, moram biti glavni autor u tim istraživanjima, što je u kolaboracijama znanstvenika na CERN-u gotovo nemoguće. Za mene, koji sam nov u tome, i apsolutno nemoguće. Uz to, morao bih voditi znanstvenoistraživački projekt u tom meni novom području, što je također nemoguće, ne samo zbog mene, već i zato što u našoj grupi ima više znanstvenika mog uzrasta koji svi moraju ostvariti iste te uvjete. I tako sam prije pandemije pokušao pronaći neko novo područje istraživanja. Prvo sam krenuo prema popularizaciji znanosti i htio sam s Markom Košičekom i drugim kolegama mjeriti uspješnost popularizacije znanosti, što je nešto u čemu Institut već jako dugo sudjeluje, a zapravo se u svjetskim razmjerima radi jako rijetko. A i kad se radi, radi se traljavo. Metodološki vrlo neznanstveno. Tu smo mogli biti pioniri, ali nas je pokopala pandemija.

Umjesto četiri istraživanja koja smo planirali provesti, a dobili smo poprilično financiranje za njih, uspjeli smo napraviti samo jedno Markovo. Uskoro bi trebao izaći naš rad o tome. Možda se opet pokušam posvetiti tome, ali nakon pandemije čini mi se da je puno važnije ovo što smo radili u borbi protiv znanstvenih dezinformacija i znanstvenih dezinformatora. To je ozbiljan posao i zato sam Institutu početkom godine predložio da budemo nositelji točno takvog projekta u okviru Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Neki od onih koji su pisali taj natječaj rekli su mi da su vidjeli naš Ruđer na čelu te borbe. Nažalost, moj institut, barem njegovi vodeći ljudi, iz razloga koji su mi sve samo ne jasni nisu nas vidjeli tamo.

Upravo ste se vratili iz Dubrovnika, gdje ste, kako kažu organizatori, uveličali promociju prirodnih znanosti osnovcima i srednjoškolcima u sklopu projekta 'Rijeke znanja'. Već dugo popularizirate znanost; što biste naveli kao dobru tehniku?

Dubrovnik je divan, a Marlenu Ćukteraš, koja je sve to vodila sa svojom ekipom, znam još od prvih CERN-ovih masterclassova tamo. Ona uvijek sve savršeno organizira i pravo mi je zadovoljstvo doći u Grad. A tehnika? Pa najbolja je tehnika da ne idem u srednje škole, nego studenti fizike. Zanimljiviji im je netko njima bliskih godina nego nekakav neobrijani deda u kratkim hlačama i starkama. Onda izvadim laser od jednog vata pa bušim balone i dam im da udišu helij pa postanem malo zanimljiviji, ali dalje je bolje da to rade studenti. Najčešće pričam ljudima stvari koje sam naučio kroz posao na teži i pišući blog na zabavniji način. Ljudi najbolje reagiraju na otvorenost i iskrenost. Kad smo u ožujku bili baš u Dubrovniku na tribini s ekipom fizičara s CERN-a, ustao je stariji gospodin koji je umjetnik i rekao nam da je bio na mnogo promocija knjiga i likovnih izložbi, ali da mu je sve to izgledalo izvještačeno i malo egotriperski, dok je ovo naše bilo duboko iskreno. Onakvo kakva prava umjetnost treba biti. To mi je bio veliki kompliment. I to je ono što ja radim u svojim nastupima. Dajem potpunog sebe, onakvog kakav jesam.

Jeste li i vi u školskim danima bili odličan učenik i sudjelovali na natjecanjima? Možete li i iz tog doba posvjedočiti koliko je važno da nastavnici 'kliknu' s učenicima?

Nisam bio odličan učenik, iako sam na natjecanju u srednjoj školi bio prvi u svojoj kategoriji, a drugi u ukupno tri kategorije. Pobjednik tada nije otišao na republičko natjecanje, a kasnije je bio jedan od naših najuspješnijih fizičara. Uvijek je imao sve petice, tako da nikad nisam razumio u čemu je točno bio problem. Bit će da smo išli u neku 'krivu' školu.

Pisao sam već ranije o mom nastavniku fizike u osnovnoj, a koji nam je u ono pradavno doba davao zadatke za razmišljanje, s previše ili naizgled premalo podataka. Baš kakvi su sada zadaci za PISA testiranje. On pegla veš, kaže u jednom takvom zadatku, i kroz peglu ide struja od 10 ampera - kolika je snaga pegle? Sad ti skuži iz teksta da je pegla valjda uštekana u zid, i to ne u Americi, gdje je napon 110 volti, nego kod nas, gdje je 230, pa je snaga umnožak tog napona i struje iliti 2300 vata. Nije teško, ali nije ti sve servirano. Baš kao u životu. I baš je dobar osjećaj kad sam skužiš tako nešto. Za mene je nastava fizike nešto što klince mora poticati da razmišljaju i da se oduševljavaju time da mogu razumjeti kako svijet funkcionira. Ne moraju svi znati sve. Oni koji će se baviti fizikom, ili nečim bliskim njoj, sami će tražiti više informacija. I pronaći će ih na internetu, ali i na dodatnoj nastavi sa svojim nastavnicima. Ono što svi moraju je zavoljeti fiziku. Smisao školovanja je da dopustimo djeci da postanu očarana njome. Da osjete da su ona, kao što je to Carl Sagan divno rekao, način na koji je svemir postao svjestan sebe. Što nam više treba od toga?

Gdje se pozicionirate u raspravama o 'tempiranju' razvoja umjetne inteligencije?

Svidio mi se nečiji odgovor na pitanje brine li ga da će nama zavladati umjetna inteligencija. Lik kaže da bi napredak bio da nama zavlada bilo kakva inteligencija. OK, to je zezancija, a stvari jesu malo ozbiljnije. U pandemiji smo vidjeli kolika je cijena toga da imamo društvene mreže koje su praktično bez regulative. Svatko može širiti opasne laži koje ljude navode da rade opasne, pa i smrtonosne stvari, bez ikakvih posljedica za te širitelje. Vidjeli smo i da te laži postaju puno uvjerljivije kad ih se objavi na mainstream medijima. Ako ostavimo umjetnu inteligenciju bez regulative, deep fake videosnimke i razne druge manipulacije mogle bi nam zatrpati javni prostor tijekom predizbornog razdoblja, a s obzirom na nekontroliranost društvenih mreža, čak i dan prije ili za vrijeme izbora. Takve stvari mogu jako utjecati na ishod izbora, pa su time i izuzetno pogubne za demokratske procese i samu demokraciju. Osim tog velikog problema, postoje brojni drugi, samo naizgled manji. Znamo dobro da umjetna inteligencija prepuštena sama sebi jako dobro kopira naše predrasude. Bila je prije nekog vremena ona priča o chatbotu koji je nakon samo jednog dana počeo na Twitteru objavljivati rasističke i šovinističke uvrede.

Unatoč svim tim problemima, vesele me nevjerojatni uspjesi koje AI ima u znanstvenim i medicinskim istraživanjima. Negdje sam pročitao da je nakon ne znam koliko vremena konačno pronađen suštinski novi antibiotik upravo zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. Dijagnostika malignih i drugih bolesti također postaje sve bolja. Samo da ne ponovimo grešku koju smo napravili s internetom i društvenim mrežama te je ostavimo nereguliranu.