Smije li jedna samosvjesna obrazovana žena pogledati novi nastavak 'Seksa i grada' i još u tome, nedajbože, uživati? Sudeći prema trenutnom diskursu o navedenoj tematici, to je prilično nepoćudno, no izgleda da se pritom zaboravilo na jednu od bitnih funkcija kinofilmova - eskapizam
Ne na televiziji, već na HBO-u počelo je 1998. godine prikazivanje serijala Seks i grad. Pod parolom dobrog teksta, kreativne slobode, pametnih dijaloga i uz neizostavan seks, zarolala se priča sa šest glavnih likova: Carrie, Samanthom, Charlotte, Mirandom, gospodinom New Yorkom i gospođom Modom.
Iste te 1998. mene su u Zagrebu naučili da ne postoje knjige, već tekstovi različitog žanra, da priču nije moguće do kraja ispričati te da se napisano mijenja ovisno o čitatelju i kontekstu. Čak i ako je napisano tintom ili flomasterom.
Njujorška i zagrebačka priča tekle su paralelno do 2004, kad je emitirana oproštajna epizoda zadnje, šeste sezone, a ja se formalno oprostila od mjesta na kojem je prihvatljivo, pače i poželjno čitati zbirku eseja Kako čitati Seks i grad, ali za uživanje u seriji uvijek treba naći neko pametno i kulturološki relevantno objašnjenje.
Sad je 2010, serijska se uspješnica preselila na veliki ekran puta dva, a ja sam prošli tjedan bila u kinu 148 minuta plus 15 minuta pauze i totalno uživala u 'Seks i gradu 2'.
Moram se u startu opravdati i reći da ovaj tekst nije opravdanje. Ako malo i jest, onda molim da se strpa u isti koš s metapoetskim ostvarenjem Hladnog piva u kojem Mile pjeva o tome kako o njoj nikad neće pjevati, a pogotovu ne ljubavnu pjesmu.
Mogla sam lijepo ići na koncert, balet, u kazalište, ostati doma i gledati 'Unutrašnje carstvo' ili čitati 'Arheologiju znanja', pa onda eventualno tweetati o tome. A ja se našminkala i obula štikle i s tri frendice otišla gledati 'Seks i grad 2'. I ako mislite da je to predvidivo i otrcano, slušajte dalje: nakon uživanja u filmu, otišle smo na večeru i pile Cosmopolitan. Je l' to neki problem? Sudeći po kritikama i dominantnim sentimentima, jest. A zašto?
Nerealni feminizam
Pa film je nerealan. Dvoipolsatna saga o bijelom vjenčanju, godišnjem odmoru u Abu Dhabiju te ormaru veličine prosječne garsonijere. Slažem se da siže nije toliko realan koliko, recimo, onaj koji se vrti oko Dextera, društveno odgovornog serijskog ubojice, ili Housea, doktora s nadnaravnim moćima i naravnim manama, ali ipak je ovo film za nježniji spol. Igrani film, a ne dokumentarac. Ako pak i dalje aristotelovski brijete na mimezu, možete se koncentrirati na ideju i realizaciju njihovog godišnjeg odmora u iščekivanju vlastitog.
Sve to na stranu, ali mnoge osviještene djevojke i pokoji muškarac preko tolikog kiča i blještavila ne mogu prijeći. Preizražen kult tijela, izvanjskoga i materijalnoga, ta odjeća, kakav je to feminizam? Sve se vrti oko mode, frizure i šminke, a nismo se za to borile! Sori, ali mi se uopće nismo borile – feminizam nam je serviran na pladnju, i to je vjerojatno najveća boljka tog našeg trećeg vala. Od drugovalnih ikona mogu preporučiti Mary Tyler Moore, Roseanne i Murphy Brown, ali nekako sumnjam da biste pohrlili u kina i gledali njihovu dvosatnu ekranizaciju. To jednostavno nije filmski materijal.
Figure bijega
Od fiktivnih sadržaja u najmanju ruku očekujemo da nas teleportiraju u svijet namješten poznatim pokućstvom, ali raspoređenim u vremenu i prostoru na drukčiji način. Nekad nam odgovara tek crni kvadar na bijeloj površini posred sobe, ponekad Ikea, a ponekad šik a la Šeherezada s letećim ćilimom u kompletu. Od raspoloživih figura bijega od stvarnog života svatko sebi bira što voli: netko ubija zlikovce i kroji sudbinu svemira ispred ekrana, netko zlostavlja Wii, a netko gleda umjereno sretne njegovane žene koje dovoljno zarađuju od PR-a, povijesti umjetnosti, prava i pisanja – meni osobno najfascinantnija komponenta cijele priče. Da, kad zaradim za manolice, želim da to bude isključivo od pisanja.
Eskapizam je užasno važan u umjetnosti i životu i točka. Pitajte kolegu Tarabarića!
P.S. Napravit ću žanrovski iskorak na kraju i spomenuti jednu ozbiljnu zbiljnost: serija je bila nominirana za čak pedeset Emmyja, od kojih je dobila sedam. Kao popkulturni fenomen, predmet je izučavanja akademske zajednice, pa za ljubitelje teorije i poželjne seriozne note, preporučena literatura:
