Njenu objavu prenosimo u cijelosti: 'Danas je u Intervjuu tjedna kod Nataše Božić na N1 Hrvatska europarlamentarac Predrag Fred Matić o prizivu savjesti rekao sljedeće:

„Rekao bih, gledajte, nemoj se bavit medicinom, ako neke stvari ne možeš napraviti. Ne možeš biti mesar ako nisi u stanju zaklati pile ili svinjče, ne možeš.“ Svesti liječnike na mesare, a pobačaj nerođenog djeteta na klanje pileta ili svinjčeta govori sve o našem „slavljeniku“ i osjetljivosti njegovih moralnih načela. Meni je ta usporedba, primjerice, monstruozna. Budući da sam već ranije točno navela koji pasusi navedene Rezolucije idu prema dokidanju priziva savjesti u pogledu važnosti tog prava, a s obzirom na kakofoniju prisutnu u javnom prostoru želim istaknuti sljedeće:

1)Kada govorimo o liječničkom prizivu savjesti, za mene to nije pitanje „direktive“ – što ja smatram da liječnici trebaju učiniti, nego „tolerancije“ – imam li ja razumijevanja za ono što oni žele, odnosno ne žele učiniti. Prema dostupnim istraživanjima, u Hrvatskoj se u slučaju pobačaja oko 57 % liječnika poziva na priziv savjesti. Budući da je pravo na pobačaj legalno, na državi je da osigura da on bude dostupan u svim institucijama, ali isto tako da, sukladno Zakonu o liječništvu, omogući liječnicima koji ne žele sudjelovati u pobačaju da imaju pravo na priziv savjesti. I to je moguće učiniti, pitanje je samo ima li za to dovoljno političke i društvene volje.

2)Teza koju besprizornom metaforom promovira Fred Matić, a u pristojnijoj verziji se za nju zalaže politička platforma Možemo, koja se u svom programu eksplicitno zalaže za ukidanje priziva savjesti, i praktično je pogubna za Hrvatsku. Različita istraživanja ukazuju na različite brojke, ali sva su suglasna u tome da patimo ne samo od ozbiljnog deficita liječnika, nego i od pomanjkanja ginekoloških timova. Kada bismo u takvoj situaciji onemogućili sve one koji ne žele obavljati pobačaj da koriste priziv savjesti pitanje je tko bi nam uopće ostao da porađa djecu i liječi bolesti reproduktivnog sustava?

3)Čak da se i liječnici moraju odlučiti što (ne)žele raditi prije izbora specijalizacije, za pretpostaviti je da će dio njih, u direktnom kontaktu s novim životom, promijeniti svoje mišljenje. Možemo li si priuštiti da ih zbog toga „torpediramo“ u mirovinu ili, vjerojatnije, u neku bogatu europsku zemlju koja će im za pristojniju plaću omogućiti da rade u skladu sa svojim uvjerenjima?

4)Tokom cijele ove godine moj je fokus bio na egzistencijalnim problemima građana. To je poznato svima koji su pratili moj rad. U tom smislu smatram da je štetno potencirati ideološke teme kada imamo prečih problema. No isto tako, jednom kada se one pojave, što je sada slučaj zbog izglasavanja „Matićeve“ Rezolucije, od njih ne treba bježati. Kao što sam više puta javno istaknula, politički se ne zalažem za dokidanje prava na pobačaj. Bez daljnjeg ulaženja u elaboraciju na ovom mjestu, ne mislim da bi on trenutno bio rješenje. Ali se snažno zalažem za afirmaciju života, omogućavanje i njegovanje prava na priziv savjesti, slobode vjeroispovijesti i svih ostalih ljudskih prava koji su nam omogućili raskid s totalitarizmom, odnosno borbu za demokratsko društvo koja nikada ne prestaje.

Premda nam je, kada mi mislimo drugačije, ili kada smatramo da su naša prava ugrožena, teško prihvatiti tuđi priziv savjesti, ne treba zaboraviti da politika često teži tome da bude totalitarna, zbog čega je savjest iznimno važna. Naime, upravo su savjesni građani, liječnici koji u prvi plan stavljaju etičnost svoje prakse, ljekarnici kojima je profit manje važan od njihovih uvjerenja, novinari koji odbijaju reklamirati koruptivnu vlast, ili mesari koji pokvareno meso ne žele pretvoriti u ćevape, dakle građani koji se preispituju, noćna mora svake vlasti jer joj pokazuju da je, u slučaju da zastrani, ima tko svrgnuti.'