Krešo

Kao jedan od najžustrijih pobornika žanra FPS-a, moram priznati da među serijale koje morate igrati ne pokušavam ugurati one koje sam nedavno igrao. Pogotovo ako volite FPS-ove, jer većinu tih novijih stvari mlađi kadar je definitivno prošao. Meni su, u drugu ruku, prije svega interesantni opskurni serijali koje je, barem moja generacija, igrala i nazivala kontroverznom zabavom.

U slučaju da niste skužili iz prve, govorim o serijalu Carmageddon. Možda mislite da sada izvlačim stvari iz guzice samo da bih zvučao kul, ali ako gledamo baš prave oldschool serijale koji su toliko čudni da ih danas rijetko gdje možete zaigrati, ne možete fulati ako pokrenete Carmageddon. Igra je debilno agresivna, ima vožnje, nabijanja i crnog humora, a koncept je toliko abnormalan da ga danas nitko normalan ne bi pokušao ponovno raditi.

Drugi serijal koji je malo novijeg datuma, a vrijedan je igranja je Painkiller. To je FPS koji vuče inspiraciju iz rvackog nam Serious Sama. Naravno, tematika je mnogo mračnija, krvi ima puno, puno, PUNO više, a nastavaka i ekspanzija ima dovoljno da vam do kraja života smuči sve igre s tematikom pakla, demona, undeadova i čega već ne. Po mom skromnom mišljenju, ono što Painkiller čini intrigantnim je količina oružja, enormni bossovi i adrenalinom punjeno napucavanje. Mili moji, pa što još da čovjek traži?

Damir

Iako ne spadam u gejmere koji obožavaju igrati serijale samo zato jer su fanovi, smatram da postoji jedan izuzetan koji ću ovom prilikom, eto, spomenuti. Prvi kriterij koji postavljam pri predlaganju eventualnog igranja serijala je hoće li pokretanje svih nastavaka igre imati smisla baš danas. Evo, konkretan primjer definitivno je Diablo. Iako je drugi nastavak strahovito igriv akcijski dungeon crawler, čisto sumnjam da bi netko igrao prvi nastavak samo zato da upotpuni serijal. Naslovi koji JESU dobri i koje se ISPLATI igrati na taj način strahoviti su rariteti. Ipak, naigrao sam se dovoljno igara da mogu iskopati jednu koju se isplati igrati od prvog do zadnjeg nastavka. Pogotovo zbog toga jer ih ima sveukupno - DVA.

Okami je Capcomova eksperimentalna artsy akcijska avantura koja je u originalu izašla na Playstationu 2, a kasnije za Wii. U njoj poprimate ulogu božice Amaterasu koja se u obliku vuka vraća na zemlju da bi se borila protiv sila mraka. Ono što Okami čini jedinstvenim je takozvana tehnika celestial brush kojom crtanjem po ekranu doslovno utječete na svoju okolinu. Njome stvarate divlje vjetrove, sječene protivnike na pola, popravljate razbijene mostove i tako dalje.

Njen nastavak, Okamiden, izašao je isključivo na Nintendu DS, pa ga je zbog toga dosta teško zaigrati osim ako ste vlasnik male konzole (ili 3DS-a, koji je kompatibilan sa starim naslovima). Igra, za razliku od svojeg prethodnika, koristi stilus za crtanje, a premisa pustolovštine je uglavnom ista. Ono što mene osobno fascinira kod Okamija je činjenica da igra jednostavno zrači atmosferom i duhom. Art direkcija je izvanredna, priča fenomenalno sprovedena, a progresija i pacing apsolutno nevjerojatni.  Ako zaista niste pokrenuli nijednu od igara Okami, toplo bih vam ih preporučio. Radi se o raritetnim evergrinima koji zaslužuju puno više od prekidanja serijala zbog 'malo prodanih kopija'.

Marin

Franšiza The Elder Scrolls svoj je put započela 1994. godine igrom pod punim imenom 'The Elder Scrolls: Arena'. Iako su u Bethesdi naumili napraviti igru u kojoj će igrač preuzeti ulogu borca u areni, stvar je na kraju pošla u smjeru RPG-a, vodeći se filozofijom 'budi tko god želiš i radi što hoćeš'. Te su se krilatice autori držali i za sve ostale igre franšize TES. Nošeni uspjehom Arene, u Bethesdi su se odlučili napraviti masivan nastavak i njega su igrači i dobili u obliku The Elder Scrolls II: Daggerfalla. Igra se pojavila na tržištu 1996. godine i u to vrijeme postala najveći 3D prostor kojim se igrač mogao kretati. Dovoljno je reći da se njegova veličina mogla usporediti s veličinom Velike Britanije. Daggerfall je naišao na dobar komercijalni uspjeh unatoč brojnim tehničkim problemima. Sve odlike Arene i Daggerfalla 2002. godine uzidane su u temelje treće igre The Elder Scrolls pod imenom 'Morrowind'. Ipak, Bethesda se ovoga puta odlučila na nešto manji svijet koji je pažljivije dizajniran te općenito manji opseg da bi se svemu pridodalo više pažnje. To se pokazalo kao dobitna formula, jer igra je u tri godine prodana u više od četiri milijuna primjeraka, a Bethesda je uskoro izbacila i dvije vrlo uspješne ekspanzije: Tribunal i Bloodmoon.

Ne trebamo ni spominjati da je igra vrlo brzo postala kult te se igra i danas, a zbog fantastične grafike još izgleda vrlo dobro. No i sami obožavatelji su nastavili raditi na tehničkom i grafičkom aspektu te se ona i danas, uz određene dodatke, čini – fantastičnom. Da, fantastično prema današnjim mjerilima. Kada se pojavio na tržištu, Morrowind mnogo ljudi nije ni moglo zaigrati zbog njegove grafičke zahtjevnosti, ali oni koji su mogli – igrali su ga stotinama sati. Doslovno. Autor ovih redaka sjeća se vrlo bolnog iskustva kada je u jednoj škakljivoj situaciji nakon više od 150 sati gameplaya slučajno pritisnuo tipku 'save' i više se nikada nije uspio izvući iz te situacije. Ako ste pripadnik mlađe generacije, od Arene i Daggerfalla će vas vjerojatno odbiti njihov grafički aspekt, no Morrowind je igra koja se zaista ne smije propustiti i koju se usuđujemo svrstati u nekakvu opću kulturu gejminga. Cjelokupan dizajn, atmosfera i grafika i danas će vas na momente ostaviti bez daha, sigurni smo u to.

Bez daha vas možda neće uspjeti ostaviti Oblivion, četvrta igra The Elder Scrolls, koja se na tržištu pojavila 2006. godine. Iako se radi o sasvim solidnom RPG iskustvu, Oblivion nikada nije dostigao slavu Morrowinda. Bethesda je za igru tada konstruirala potpuno novi engine koji je unatoč svojoj impresivnosti odmah na početku počeo izazivati i sprdnju zbog vrlo ružnih ljudskih lica i facijalnih animacija u igri. Bethesda je i kroz Oblivion ostala vjerna onome po čemu je postao poznat i Daggerfall – po bugovima i glitchevima. Sredinom studenog ove godine na tržištu će se pojaviti i peti po redu The Elder Scrolls pod imenom Skyrim. Neki najavljuju najbolji TES dosad, a neki RPG iskustvo uništeno prilagodbom igre konzolašima. Međutim, i sami smo konzolaši, pa nas takva podbadanja ne diraju. Više o igri saznajte u našoj najavi. The Elder Scrolls najtoplije vam preporučujemo, no budimo realni – radi se o preopširnim igrama da bi se samo tako uhvatilo ukoštac s njima. Zato, ako morate birati – uzmite Morrowind, nećete požaliti.

Bruno

Serijal koji po meni trebate odigrati možda spada u isti koš s igrama koje Krešo igra cijeli dan i noć, no dajte mi malo vremena da objasnim o čemu se radi. Half Life 2. Ne 1. 2. Ma, zapravo, oboje. Ovaj FPS SF serijal zaista je jedinstvena kombinacija intrigantne priče i prekrasno odrađene pucačine iz prvog lica. Da, pucačine. Half Life ne nastoji ubacivati RPG elemente, statistike ili nadogradnje oružja, već se koncentrira na atmosferu, igrivost i dinamičnost.

Prvi nastavak možda je više naginjao originalnom konceptu pucaljke stare škole. Drugi, opet, predstavlja potpunu evoluciju žanra. A zbog čega biste ih trebali odigrati sve? Prije svega da biste saznali što će se sljedeće dogoditi doktoru Freemanu, a onda zbog toga jer se i po današnjim standardima radi o vrlo lijepim i dobro odrađenim igrama. Gomila dodatnih epizoda koje se nadograđuju na originalnu priču, lude sekcije u kojima vozite vozila i fantastičan soundtrack čine ovaj serijal vrijednim pokretanja.

I tako, nakon što smo mi iznijeli naše prijedloge serijala koje biste trebali odigrati (ako niste), došao je red i na vas. Koji biste serijale igara preporučili prijateljima da ih odigraju od prvog do posljednjeg nastavka? Sigurni smo da postoji zaista velik broj igara koje nismo spomenuli, a spadaju među evergrine gejminga