Ni u Splitu se nije skupilo više od dvije do tri tisuće ljudi. Od toga je valjda tisuću sindikalista i još koja tisuća radoznalih građana.

Najbolji komentar te situacije je izrekao sindikalist iz Brodosplita Zvonko Šegvić utvrdivši da nije bitno koliko ih je, već od kakvog su materijala prisutni prosvjednici. Po njemu, više vrijedi jedan sindikalist koji je došao na na Rivu nego tisuće sakrivene po kućama. U takvom emotivnom i temperamentnom tonu su se obratili prisutnima i drugi govornici na bini. Jozo Marić, sindikalist iz HUS-a, pozvao je prisutne na sutrašnji finalni skup u Zagrebu i ustvrdio da su u Splitu uvijek započinjale krupne promjene, a u Zagrebu završavale.

Marić je najavio i dugi marš sindikalista do konačnog rušenja aktualne Vlade. Spominjao je svijetle dane HUS-a pred Banovinom. Nabrajanje sindikalnih podružnica prisutnih te večeri je zapravo bila i svojevrsna inventura privatizacijskih pljački i prevara u Splitu u posljednjih petnaestak godina. I on je pozvao građane da izađu na prosvjede jer se nitko umjesto njih neće izboriti protiv korupcije, pljački i poreza. Govornici su posebno oštri bili prema tajkunima koje su neuvijeno nazvali ratnim profiterima.

Unatoč dinamično organiziranom skupu bez predugih govora, činjenica jest da je prosvjed bio slabo posjećen. Jedini logični zaključak je da je Splićanima u cjelini dobro. Jednim dijelom je to sigurno tako, veliki broj ljudi u Dalmaciji solidnu egzistenciju ostvaruje u sivoj zoni ekonomije. No isto tako, sigurno je prisutan strah od javnog prosvjedovanja i opća malodušnost u odnosu na bilo kakvu političku i sindikalnu inicijativu.

Drugo logično pitanje koje se otvara nakon ove turneje HUS-a je vjerodostojnost sindikalizma u Hrvatskoj. Ako izuzmemo pojedince, kao primjerice Jozu Marića ili Ozrena Matijaševića koji se trude oko ove akcije, očito je da sindikalni pokret nije relevantan politički i društveni faktor u javnom životu. Posljedica je to kompromitiranosti sindikalizma još u socijalističkoj Jugoslaviji kada su se uglavnom bavili svinjskim polovicama i zimnicama, pa do dugogodišnjeg paktiranja s vlašću i političkim strankama u Hrvatskoj.

Zato i jest relativno niska razina povjerenja u sindikate i razjedinjenost. Političke garniture su godinama kupovale socijalni mir populističkim dotiranjem iz proračuna prema pojedinim sindikalnim čelnicima i sindikatima državnih tvrtki. Ostaje još vidjeti kako će proći finalni skup sindikata HUS-a u Zagrebu, ali s obzirom na izostanak političke podrške stranaka i logističke podrške medija i centara moći, teško da se može ostvariti neki značajniji cilj i natjerati vlast na uvažavanje sindikata i radnika.