Pobuna u Siriji je ušla u slijepu ulicu. Al-Asadov režim igra na sve ili ništa pa tuče iz teške artiljerije svako žarište pobune. Cilj sirijskog diktatora jest pobijediti i dati lekciju koju će svi zapamtiti, ponajviše radikalni islamisti koji ulaze u Siriju iz Iraka i Turske, baš kao što je učinio njegov otac prije 30 godina pokoljem u Hami.

Već smo ovdje u više navrata pisali da predsjednik Bašar al-Asad griješi kako u dijagnozi tako i u tretmanu krize jer ako je nešto postalo jasno u protekloj godini, ne samo u Siriji, jest da što je jača represija, veća je i mobilizacija građana protiv nje.

Pred dilemom hoće li napustiti vlast, motu proprio, ili umrijeti ubijajući, čini se da je izabrao najgoru soluciju. Slijedi Asad, do u tančine, scenarij koji je u Libiji napisao Moamer el Gadafi, unatoč fatalnom kraju.

Nakon što nisu uspjele ukinuti prosvjede snagom snajpera, sirijske su trupe odabrale otvoriti tešku vatru po gradovima, i to po najgušće naseljenim kvartovima. BBC svakodnevno na svom portalu objavljuje stravične prizore razaranja, a izvještaji nekih kolega, kao što je bila duga i izvrsna reportaža Jonathana Littella u Le Mondeu (objavljena u pet nastavaka), svjedoče kako se u posljednjim tjednima jako penje broj mrtvih civila.

Asadova pogrešna strategija

Jedino što režim još ne koristi jest avijacija, siguran da bi istog časa za vratom imao i Vijeće sigurnosti UN-a jer tada ni Rusija ni Kina ne bi imale snage ponoviti svoj veto. Ne treba dakle sumnjati niti jednoga trena: u Siriji se izvršavaju zločini protiv čovječnosti zbog kojih će, ne samo Asad, naravno, u slučaju da preživi rat, već i njegova ekipa završiti pred Međunarodnim sudom za ratne zločine jer ti zločini traže hitnu istragu i konkretne sankcije.

Iz prethodnoga proizlazi da je Asadova strategija dosad bila pogrešna. Niti je uspio demobilizirati protivnike, niti je učvrstio svoju vlast. Dapače, svakim je danom sve slabiji. Njegova obećanja o mogućoj liberalizaciji politike pomoću ustavnih promjena ili donošenjem novoga zakona o političkim strankama čista su uvreda zdravom razumu i samo predstavljaju scenografiju za rat. Zaboravlja Asad da prisila djeluje samo ako ju se primjenjuje na kapaljku, i to u izvanrednim situacijama, ali ne kao svakodnevni alat da bi se netko zadržao na vlasti.

Međutim, ova akceleracija nasilja donijela je makar jedan pozitivan efekt jer je probudila međunarodnu zajednicu iz dubokog sna u kojem se nalazila. Ne treba zaboraviti da su početkom pobune SAD i EU dale znak podrške Bašaru al-Asadu, kojeg su tada opisivale kao reformatora kojeg sputavaju radikali režima. To je dalo puno kisika i manevarskog prostora sirijskim vlastima koje su zaključile da raspolažu dodatnim vremenom pa su krenule u represiju, što je već odnijelo preko 6.500 života, ali i dovelo okolne i druge zemlje do zaključka da više ne mogu to klanje promatrati prekriženih ruku.

Koalicija političkih želja

Ali je ipak trebalo da se pokrene Arapska liga koja priprema teren za vrijeme poslije Asada. Nakon što je konstatirala neuspjeh misije njenih promatrača, Liga je optirala za stvaranje vlade nacionalnog jedinstva te brzo raspisivanje sveopćih izbora. Plan je dobio veliku podršku ne samo zemalja koje su neprijateljski raspoložene prema Siriji u arapskom bazenu (a koje predvode Saudijska Arabija i Katar), već i od strane postrevolucionarnih vlada (Tunis, Libija i Egipat). Svi su povukli, kao i SAD, veleposlanike iz Damaska i zamrznuli bilateralne odnose.

Tek tada je međunarodna zajednica odlučila djelovati tako da debatira projekt rezolucije kojom će se osuditi sirijska vlast zbog teškoga kršenja ljudskih prava i zatražiti potpuno obustavljanje napada na civilne ciljeve. Takav plan uključuje i obavezu Vijeća sigurnosti da provjeri situaciju svakih 15 dana te da dogovori jače mjere, ako se stanje na terenu ne popravi.

Rusija i Kina, najprije nespremne podržati međunarodno uplitanje u Siriji, sada govore o potrebi stvaranja 'koalicije političkih želja' koja bi, baš kao što se dogodilo u Libiji, mogla dovesti i do vojne intervencije koja bi samo imala zadaću braniti civile. Dosadašnje rusko-kinesko protivljenje intervenciji u Siriji mora se shvatiti kao pokušaj zaštite strateških i komercijalnih interesa koje obje zemlje imaju u Siriji.

Osim toga, i to se ovom novinaru čini ključnim, niti Kina niti Rusija ne bi željele ostaviti presedan koji bi sutradan mogao biti korišten u puno težim slučajevima kakav će biti Iran niti bi željeli olakšati SAD-u put prema jačanju pozicije u regiji.

No možda ono na što sada treba obratiti pozornost u ovoj velikoj igri oko Sirije jest pripetavanje okolnih sila oko startne pozicije za postrevolucionarni Bliski istok.

Nije, naime, nikakva tajna da Saudijska Arabija izvozi svoj ultraortodoksni model vehabita - wahhabi (zbog kojeg, uostalom, sa sve većom skepsom Hrvati i Srbi gledaju na Bošnjake i islamsku zajednicu u BiH) ostatku arapskoga svijeta i da je stavila svoje dolare i naftu na uslugu tom cilju.

Ratoborni Iran i ambiciozna Turska

Ono što je novost jest da Saudijci koriste situaciju, teoretski oprečno njihovim interesima, kako bi povratili teren koji su izgubili u protekla dva desetljeća i kako bi uvjetovali rad tek izabranih islamističkih vlada u regiji. Saudijska Arabija se trudi kočiti demokratske procese u susjedstvu jer se boji političkoga proljeća na vlastitom terenu. Unatoč naporu, teško je vjerovati da će Rijad uspjeti u tom naumu jer bi to značilo da se napada ono što je bit uspjeha arapskoga proljeća.

S druge se strane nalazimo pred ratobornim Iranom koji pokušava održati iznad vode šijitsku prisutnost koja ide od Teherana do Beiruta, preko Bagdada i Damaska, te jačati tu prisutnost u drugim zemljama Zaljeva sa šijitskom populacijom kakva je naprimjer Bahrein. Zbog toga, između ostalog, ustraje u nuklearnom programu jer bi on doveo do jačanja njene hegemonije te bi mogao biti vrlo važan adut u razuvjeravanju tradicionalnih neprijatelja: SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije, naravno, ako ovi uskoro ne napadnu iranska postrojenja, o čemu se sve više i sve glasnije govori.

Iran pokušava na sve moguće načina ojačati svoju poziciju pa u tom kontekstu treba sagledati i sastanak na vrhu u Islamabadu od četvrtka i prošlog petka između predsjednika Irana, Afganistana i Pakistana koji su brundali zbog guranja nosa SAD-a, Izraela, EU i Saudijske Arabije u unutarnje probleme tih zemalja.

Na kraju se susrećemo s Turskom koja je žrtvovala svoju politiku 'nula problema sa susjedima', a koja se prilagođava novom regionalnom scenariju gdje želi pretvoriti svoj islamskodemokratski model u referentnu točku za arapske slobodarske pokrete, nakon čega Ankara vjeruje da će jačati njena politička i gospodarska moć.

Krvoproliće za presagivanje geopolitičkih karata

Ukoliko do ljeta međunarodna zajednica ne nađe formulu djelovanja za saniranje štete u Siriji, ove će tri zemlje igrati odlučujuću ulogu u budućnosti Sirije. Jedino što sada ne znamo jest koju su cijenu te zemlje spremne platiti da bi zadržale vlastiti utjecaj.

Jer, ako je točno da je Iran uložio sve karte na spašavanje sirijskog režima, s obzirom da Teheran smatra kako je održavanje vlasti u Damasku garancija održavanja režima ajatolaha u Teheranu, nije baš sigurno da bi Saudijska Arabija ili Turska bile spremne ratovati s Iranom na sirijskom teritoriju. Osim toga, sasvim je teško vjerovati da bi sirijska opozicija, koja je ionako iziritirana prisutnošću islamističkih boraca iz Iraka, Saudijske Arabije i Libanona (najviše), pristala riskirati još veći lom među brojnih etničkih i vjerskih grupa koje čine heterogeni mozaik bez kojeg se u Siriji ne može zamisliti stabilna vlast.

Ako percepcija ovoga novinara nije pogrešna, treba se pitati koliko dugo će se režim u Sirji uspjeti održati u tako složenoj situaciji. Ona bi mogla biti detonator toga novoga rata kojim bi se promijenila geopolitička karta na Bliskom istoku. Napuštena od arapskog svijeta, ugušena međunarodnim sankcijama i vlastitom ekonomskom krizom, sve se čini da će ruska i iranska pomoć Siriji biti nedovoljna. I još jednom, kazali smo to više puta u ovim analizama, najveći će gubitnik biti civilna populacija, koja će proliti još puno krvi prije nego što sile odluče zaustaviti agoniju. Ili nametnuti svoje interese.