Ne, ne radi se o bosanskoj piti od sira, nego o tradicionalnom uskrsnom kolaču - zapravo slatkom tijestu posutom šećerom - koji sa sirom nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka, a u ostatku Hrvatske, pa i dijelovima Dalmacije, poznatiji je pod nazivom pinca. Oko samog pripravljanja nema neke velike filozofije, dapače, no splitski Uskrs svejedno nema ni mirisa ni okusa ako nije zaslađen upravo sirnicom iz Kirigina.

Premda, objektivno rečeno, ona ima svoje nedostatke: čini da slastice koje se nude u stotinama i stotinama gradskih pekarnica imaju gotovo pa neograničen vijek trajanja pa su u skladu s industrijskom filozofijom na raspolaganju ukućanima i većim dijelom idućeg tjedna, dotle ove iz Bosanske ulice za dan ili dva više nisu baš nešto. Ljudi skloniji logici lako će objasniti razlog tomu - dakle, domaći recept i strogo izbjegavanje aditiva i konzervansa. Oni koje takve sitnice ne zamaraju ionako nisu ciljana publika u slastičarnici službeno nazvanoj Tradicija, makar će po starom splitskom običaju ona valjda zauvijek nositi ime po obitelji koja je drži.

Upoznajte, dakle, obitelj Kirigin.

U vrijeme dok čitate ovaj tekst, Dražen Kirigin već je odradio barem jednu smjenu. Negdje u dva sata ujutro pojavio se na radnom mjestu, popeo u prostoriju na katu i ondje do iznemoglosti stao mijesiti i peći tijesto. Pažljivo i precizno, rekli bismo gotovo pa zaljubljeno. Dražen ovaj posao radi oduvijek, još otkako ga je naslijedio od oca Vinka - koji je tradiciju miješenja tijesta na istoj lokaciji u Bosanskoj ulici ustanovio prije točno osam desetljeća.

U rano jutro vrata slastičarnice službeno otvara Miroslav Kirigin. On je zadužen za pult, baš poput svog oca Bartula, koji je i te davne 1937. imao dužnost na front desku, ako bismo se izražavali u skladu s trendovima.

Dakle, valjda ste povezali: naši glavni junaci Dražen i Miro prvi su rođaci, sinovi Bartula i Vinka kao osnivača obiteljske tradicije. Postojao je i treći brat, a za njega ste sasvim sigurno čuli: u ranoj mladosti, naime, Tito Kirigin pokazivao je nešto veće menadžerske sklonosti i otisnuo se u poduzetničke vode unutar socijalističkog sistema pa najprije ustanovio i izgradio Bobis - jedan od najznačajnijih slastičarskih giganata bivše Jugoslavije - a potom je u sedamdesetima Hajduku nepovratno utisnuo pečat najvećeg i najslavnijeg nogometnog kluba na ovim prostorima. Kako gradska kultura i nalaže, službeni klupski kalendar oduvijek krasi interijer ovog staromodnog, a opet skladnog interijera, toliko suprotnog desecima predizajniranih tapas-barova, finger-sandwich gluparija, wine-tasting roomova ili naprosto monstruoznih fast foodova koji su ozbiljno okupirali Dioklecijanovu palaču i prostor oko nje.

Obitelj Kirigin na zidu ponosno drži majstorsku diplomu iz 1934., a tu negdje je i obrtnica s početka pedesetih godina prošlog stoljeća na kojoj se koči redni broj šest, što valjda samo po sebi dovoljno govori. Koliko je poznato, od starih i tradicionalnih splitskih obrta 2017. na nogama su pored njih dočekali još samo jedan brico, jedna fotografska radnja i jedan urar.

'Da, povremeno nas mediji posjete i izvade vani na pokazivanje, kao kakve bijele tigrove', smije se Dražen Kirigin.

Nema puno vremena za razgovor: o njegovim rukama i peći nevelika kapaciteta ovisi stupanj zadovoljstva dobrog dijela Splićana, a nije isključeno ni da će ga neki od njih proklinjati jer su izvisili u redu u Bosanskoj ulici pa kući donijeli utješnu sirnicu iz neke od gradskih pekara. 'Nećeš vjerovati kakva gužva je bila u Kirigina!' raskolačenih očiju objašnjavat će glava kuće svojim ukućanima razloge zašto su umjesto slijeđenja tradicije osuđeni jesti fino dizajnirani i skladno upakirani kolač, koji će od boje, okusa i mirisa sadržavati tek ovu prvu karakteristiku.

Tradicija je, kažemo, službeni naziv ove slastičarnice i natpis se koči na njezinu ulazu od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je dogovorom obitelji promijenjeno prvotno ime 'Madleni', asocijacija na znameniti kolačić Marcela Prousta. I tradicija, kažemo, ovdje predstavlja sve: svi ti mandulati, danci, rafiolići, jastučići, 'dođi opet' kolačići, ružice, fraline, čajna peciva, orahnjače, menažerija i 'pašte' - a ovo posljednje je zbirni splitski naziv za kremaste kolače - rade se po domaćem, minimalno prilagođenom receptu.

'Nikakvi konzervansi, nikakve arome! Ako u kolač želiš staviti naranču - onda iscijediš naranču. Ako se traži limun - štrukaj ga. Tuci bjelanjak, muti žumanjak', objašnjava Miro obiteljsku filozofiju.

'Ovaj naš dobavljač jaja povjerio nam se da smo najveći potrošači u cijelom gradu. Tko zna kojeg vraga koriste u industriji', nadovezuje se Dražen.

Kako smo već rekli, u Splitu se do tradicije uvijek držalo: u Kirigina se za Sve Svete oduvijek odlazilo po bobiće, na Božić po mandulat, a na Uskrs su se grabile sirnice, makar posljednji godina ljudi naručivati i mimo ovih običaja. Kremasti kolači u ponudi su tijekom cijele godine, 'dođi opet' mrkne se onako u prolazu prema Rivi, a valjda nema gradskog djeteta kojemu pilić od marcipana nije jedna od prvih asocijacija na bezbrižno odrastanje pa njime povremeno ne počasti i svoje potomke. To je već osamdeset godina neka vrsta splitske generacijske solidarnosti.

'Naše recepte nećete pronaći u knjigama, a strogo se držimo i starinskog načina proizvodnje. Kolegama iz struke ne držim svijeću, pa ih neću ni komentirati', diplomatski će Dražen pojasniti razlike od konkurencije. Činjenica da su se održali punih osam desetljeća valjda govori sama za sebe - makar treba napomenuti da Kirigini nisu radili za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i nakon njega imali su rupu od nekoliko godina jer su komunističke vlasti proglasile Vinka narodnim neprijateljem. Šest mjeseci odležao je u zatvoru jer mu je pronađena vreća s pedeset kila - brašna. Ondašnji splitski gradonačelnik potom ga je ipak pozvao da nastavi tradiciju, ali i oživi konkurenciju na potpuno zamrlom splitskom tržištu slastica.

'Vratili smo se i više se ne mičemo, ostajemo do kraja, a mlađima ćemo prepustiti da sami odluče', objašnjavaju danas rođaci Kirigin.

U vrijeme dok čitate ovaj tekst, kažemo, u Bosanskoj ulici traje jagma za sirnicama, slasticom čudnovatog naziva za koju nitko pouzdano ne zna zašto se u Splitu zove baš tako. Jedni će objasniti da je stvar u činjenici da prerezana, onako gusta i žuta, podsjeća na kolut sira. Drugi će tvrditi da naziv ima veze s načinom pripreme i tijestom koje mora odležati, odnosno 'siriti se'. Treći će dosta slobodno zaključiti da je motiv u nazivu same ulice i blesavoj splitskoj volji za zajebanciju, odnosno stvaranju prostora za beskrajne rasprave s Bosancima oko toga što uopće riječ 'sirnica' znači.

Kako bilo, ako ste u gradu i želite se barem na trenutak osjetiti pravim Splićaninom - pa premda to značilo i stajati u redu, jer i čekanje se izrodilo u običaj za sebe - raspitajte se za Kirigina. Ako vas koji nesretnik i ne zna uputiti, samo stanite na početak Bosanske ulice, zatvorite oči i slijedite miris. Turisti, koji po slobodnoj procjeni čine tek dvadesetak posto mušterija, ovo mjesto još nisu otkrili, dijelom i zato što se Kirigini ustrajno drže pri odluci da ne prilagođavaju radno vrijeme i ne rade nedjeljom.

'Nismo i nećemo!' glasno uzvikuje vedra prodavačica Jadranka prije nego što će se izgubiti tamo negdje iza pulta.