Nekoliko milijuna ljudi (ni približan broj nije utvrđen jer su posebno stradavali ruralni krajevi) izginulo je 1931. i 1932. godine zbog posljedica nasilne kolektivizacije i industrijalizacije seljačkog društva. Događalo se to u krajevima koji su inače toliko plodni da će kasnije biti nazivani žitnicom, 'Trbuhom Sovjetskog Saveza'. Nakon fatalno pogrešnih proizvodnih direktiva Staljinov režim, suočen s nenadoknadivim nedostacima hrane, odlučio je pustiti ljude na tako velikom prostoru da izumru, a cijelu stvar cenzurirati. Neki znanstvenici danas tvrde da ta pogreška nije bila slučajna.

Na drumovima koji vode do velikih gradova poput Kijeva postavljani su odredi tajne policije NKVD sa zadatkom da pucaju u izgladnjele očajnike što su se pokušavali izvući iz agonije. Plodna ukrajinska stepa pretvorila se u 'stepu gladi' u kojoj su zabilježeni brojni slučajevi kanibalizma. Umirući ljudi dovlačili su se do željezničkih pruga i dozivali upomoć prema vlakovima u prolazu. Putnici bi im bacali hranu, sve dok režim nije odlučio da se taj prizor ne smije širiti u projiciranu revolucionarnu idilu, pa su pri prolasku kroz Ukrajinu na prozore vlakova navlačene rolete. Otuda i naslov 'Staljinovo ljudožderstvo' u naslovu; jedenje ljudi u stanju izluđenosti gladomorom prikladnije je pripisati autoru zločina, negoli ljudima koji su to, obnevidjeli od muke, fizički činili.  

Potresan roman o zlodjelima Gladomora i staljinizma općenito - 'Sve teče' - napisao je Vasilij Grossman, uvjereni komunist i veteran 2. svjetskog rata, a potom autor književnih djela koja zbog subverzije nisu bila objavljena za njegovog života.

Do danas traju rasprave je li Gladomor bio grozni feler u proračunu bešćutnih sovjetskih inženjera duša na čelu s Josifom Džugašvilijem Staljinom ili je riječ o smišljenom potezu potonjeg zločinačkog uma, usmjerenom na kažnjavanje i uništenje ukrajinskog nacionalizma. Zagovornici potonje verzije nazivaju Veliku glad u SSSR-u genocidom nad ukrajinskim narodom.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza o tim događajima bi se možda više znalo na zapadu da odnos prema Gladomoru u samoj Ukrajini nije odbojno ispolitiziran i eksploatiran u svrhe podjela pomalo sličnih onima koje u Hrvatskoj izaziva 2. svjetski rat.

U zapadnoj Ukrajini, u kojoj postoji jaka privrženost nacionalnoj ideji, teza o genocidu često je uklopljena u ultranacionalistički antiruski narativ. No na istoku Ukrajine (čiji su krajevi, usput, pretrpjeli najgora stradanja) danas je dominantna proruska orijentacija. Za razliku od svog prethodnika Viktora Juščenka, aktualni ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič izjavio je da ne postoje osnove za nazivanje gladomora genocidom. Takvo stajalište na liniji je aktualnih vlasti u Rusiji koje se uz primjetljiv cinizam upuštaju u politizaciju ove tragedije. Službena Moskva upozorava da su u istom procesu stradavali i krajevi južne Rusije te Kazahstana, odbijajući prihvatiti tezu da je riječ o smišljenom genocidu nad ukrajinskim narodom. I tako se umjesto osude u postsovjetskim društvima ukorjenjuju prepucavanja i opasna bešćutnost.

Takav pristup i 'branjenja nacionalnih interesa' pred uspomenom na doslovno neizbrojive milijune žrtava doprinose jačanju podjela i trivijalizaciji stravičnog zločina koji se u Ukrajini dogodio ne tako davno - mnogi od svjedoka još su među živima.