Pritom se smisao, utjecaji i zakoni svakodnevice svakom idućom etapom miješaju, izvrću i ukazuju u oblicima koji su toliko zaronili u apsurd i grotesku da se putniku 'kozmonautu' lako zavrti u glavi. U Bukureštu se govori rumunjski i engleski, puno može pomoći i talijanski, dok je ruski vrlo neaktualan. No već u plavo-žutom vlaku s grimiznim zavjesama što noću probija tajanstvenu granicu negdašnjeg SSSR-a poredak se mijenja stubokom: engleski ostaje tamo negdje u sivim predgrađima Europske unije, rumunjski je naravno i dalje prisutan jer je to zapravo autohtoni jezik Moldavaca, a glavni svjetski jezik, pa i mnogo više od toga, postaje ruski. Da smo tako nastavili još tisućama kilometara, bilo bi slično: ukrajinski i ruski, tatarski i ruski, uzbečki i ruski, burjatski i ruski...

Prevedeno u novac, nacionalni suverenitet u lokalnoj varijanti izgleda ovako: u EU-Bukureštu lovu mijenjaš u rumunjske leje, a u obližnjem moldavskom Kišinjevu (koji o EU samo mašta, u rijetkim predasima od nostalgije za vremenom kad su Moldavci u SSSR-u živjeli bolje od Rumunja pod Ceausescuom) valutu se konvertira u – moldavske leje.

Dva i pol sata vožnje istočno od Kišinjeva prema atlasu ste još uvijek u Moldaviji, ali došli ste na granicu samoproglašene države nastale na ratu početkom 90-ih i pare valja mijenjati u pridnjestrovske rublje. Još nekoliko kilometara na istok i čeka vas četvrta valuta za konverziju - ukrajinske grivnje...

Državnosti naroda između Dunava i Dnjepra, njihove granice i ideologije, sve ono što bližnje razdvaja umjesto da ih spaja, podsjećaju nas na rodne krajeve i daju naslutiti kako se osjećaju stranci kad posjete zapadni Balkan, uz stih Ramba Amadeusa

'Ljudi sami sebi vole da uvale karinu
Prođeš Evropu bez da ti gledaju u gepek
Ođe svako 200 metara nalijećeš na carinu'.

Sela negdašnje južne Besarabije, zbijena u nakupine izblijedjelih prizemnica od drveta i opeke, okružena su malim siromašnim vrtovima. Djeluju zagonetno, ali i pusto, podsjećajući na podatak da se oko petine BDP-a Moldavije puni prihodima koje donose gastarbajteri jer svaki četvrti Moldavac radi u inozemstvu, i to vrlo često kao ilegalac. Vjerojatno će cijela zemlja djelovati življe ljeti, kad se iz Rusije, Rumunjske, Italije i drugih europskih destinacija kući vrati preko pola milijuna pečalbara. Hoće li im iskustvo života vani pomoći da pokrenu stvari iz apatije? Koliko će njih uopće pokušati, a koliko će gledati kako da odu da se više nikad ne vrate?

Na putu smo uspjeli steći i kritički odmak prema nekim zapadnjačkim mitovima: recimo, o odmetnutom Pridnjestrovlju kao 'posljednjem komadiću Sovjetskog Saveza'. Jezik je ruski, valuta je rubalj, a na crveno-zelenoj zastavi žute se srp i čekić. No u promenadi kroz grad od 160 tisuća stanovnika vidjeli smo samo jedan jedini (i to stilski vrlo zanimljiv) spomenik Lenjinu i herojima komunističke ideologije. Tiraspol ne djeluje ni militarizirano, ni pod policijskom čizmom, a niti opasno kao što se ranije opisivalo. Adidasov dućan, reklame, poneka tranzicijska kič-novogradnja, spomenički neoklasicizam tipičan za 90-e i na kraju krajeva svjetlucavi stadion nogometnog kuba Šerif kao simbola nove oligarhije – sve su to opća mjesta europskog istoka, a kudikamo više autentičnih sovjetskih kutaka može se otkriti po ruskoj ili bjeloruskoj provinciji.

Možda najjači dojam iščezavajućeg sovjetskog misterija ostavio je oglasni stup koji za Tiraspoljce željne širih kulturnih vidika nudi paletu autobusnih aranžmana za kazališne predstave u Odesi, dalekom Lavovu i Kijevu...

Na putovanju kroz međuzemlje istočnog Balkana i svijeta što postoji s onu stranu bivše Željezne zavjese kao obećana zemlja djeluju nam pješčane uvale crnomorske luke Odese. U kasnome ožujku ukazale su nam se posute snijegom i crnim školjkama, šibane vjetrom i bockavim komadićima za koje niste sigurni jesu li led s neba ili sol iz gromoglasnih valova što udaraju u molove. Odesa je legendarna lučka sila iz nekog paralelnog Sredozemlja - velika, moćna i urbanistički šarmantna. Uz to, ona je kultni grad filmske umjetnosti iz nijeme faze, u njoj su snimljena najmanje dva djela koja redovito ulaze u izbore top 10 svih vremena. Prvi je 'Krstarica Potemkin' pionira montaže 'Sergeja Ajzenštajn' koja je svojedobno bila zabranjena na zapadu zbog subverzivnosti, s kultnom scenom pokolja na golemom stepeništu niz koje se strmoglavljuju dječja kolica. Drugi film koji je djelomično snimljen u Odesi jest 'Čovjek s filmskom kamerom' dokumentarističkog genija Dzige Vertova, koji je početkom prošlog stoljeća odlučio približiti radnome narodu senzacionalne mogućnosti tada nove umjetnosti, čineći montažom i entuzijazmom progresivca stvari koje 80 godina kasnije kopiraju režiseri glazbenih videospotova koristeći digitalne specijalne efekte.

Zašto putovati ovom rutom od koje su, kako kaže jedan moldavski graničar, i krijumčari već pomalo odustali? Ona ima svoju ljepotu, čak i kada autobus kod Kišinjeva izađe na prometnicu koja ima jedno šest traka u dva smjera, ali nijedne crte razgraničenja. Neki će uz dozu cinizma reći da je to putovanje za romantike idealiste, pa je po tome putovanje na zapad, valjda, nešto za karijeriste ili pragmatike. Na putovanje se ne ide samo da bi učio o onome drugome i onima drugima, nego i o sebi. Skitanje, drndanje u crvenom autobusu kroz polustepsko crnomorsko zaleđe uz opuštene bakice sa zlatnim zubima, radoznalog vozača i djevojke koje imaju navadu da ne maknu pogled kad se susretne s tvojim, mogu na tom planu učiniti mnogo više od aranžiranih turističkih masovki za 'najluđe party destinacije'.