Tomo, sad bih zaplakao, ali kako ću kad nemam suza’, prisjeća se Mustafa zadnjih riječi koje je 10 metara prije ulaska u cilj rekao Tomislavu s kojim je tijekom trčanja bio povezan vrpcom od 60 centimetara. Mustafa je jedan kraj vrpce držao u lijevoj ruci, Tomislav u desnoj, a ta njihova veza omogućavala Mustafi da se potpuno povjerenjem predan Tomislavu kreće brzinom od malo više od šest minuta po kilometru (pokušajte to učiniti zatvorenih očiju). Mustafa i Tomislav upoznali su se nakon što je prije nešto više od pola godine jedan bosanskohercegovački portal objavio Mustafinu priču o tome kako želi trenirati atletiku (skok u dalj), ali nema mogućnosti za to.

'Javio se Tomislav, maratonac, triatlonac planinar i prviIronman u BiH, jedan od začetnika ideje Sarajevskog polumaratona – i moju prvotnu želju pretvorio u priču o utrci na 21 kilometar. Ja sam pristao. Krenuli smo s pripremama u travnju. U početku je bilo malo teško, ali je s vremenom postala sasvim normalna stvar i rutina. Tomislav je sa mnom jako dobro radio, kao da mu nije prvi put, kao da je već imao iskustva, a znam da nije. Stvarno se dobro uklopio i sve je bilo uredu, a sad sva odricanja u pripremama i napor pri nastupu imaju svoje opravdanje u snažnim emocijama, ali i porukama koje idu dalje od Sarajeva. U svijetu slijepi sasvim normalno trče, to je svugdje po većim trkama sasvim normalna pojava da slijepi trče velike trke, odnosno da se bave sportom. Ako nisam prvi slijepi trkač na duge pruge u regiji, onda za sigurno jesam u Bosni i Hercegovini, ali prema informacijama kojima raspolažemo prvi sam i u širem području', kaže Mustafa.

Rođen kao slabovidna osoba, Mustafa je prije četiri godine ostao potpuno slijep, i to preko noći. To ga nije spriječilo da uspješno završi srednju školu i potom upiše Pravni fakultet u Sarajevu na kojem je položio sve ispite na prvoj godini.

Ponekad se možda činilo da ja Tomu vučem, ali to je bilo zbog reakcije ljudi sa strane. Veći mi je motiv bilo to što sam čuo sa strane, svi ti aplauzi podrške, i zato nisam usporavao. Bilo je to kao kod muzičara na nastupima koji, kad čuju reakciju publike, trude se da daju više od sebe. Nevjerojatno je bilo da čujem svoje ime dok prolazim ulicom, osjećaj je bio fantastičan', vraća se na utrku Mustafa dodajući kako je tijekom priprema upoznao puno dobrih ljudi: od pozitivnih reakcija na treninzima, preko liječnika koji mu nisu željeli naplatiti zdravstveni pregled, do vlasnika trgovine dodacima za sportsku prehranu koji je proizvode koje prodaje dao besplatno

.

'Nije ovo samo priča o trčanju. Ona vraća nadu u ljude i u društvo. Reakcije ljudi su bile sjajne i pozitivne, jer samo malo treba da se stvari gledaju iz drugog ugla, na svjetliji način. Društvo treba da shvati da osobe s invaliditetom mogu da se bave sportom kao i svi drugi, samo im treba podrška, i sve se može. Poručio bih svima, ne samo osobama s invaliditetom, da ostanu ustrajni, da ne odustaju od svojih snova, jer trud i rad se uvijek na kraju isplate. Ta je poruka šira od granica jer je usmjerena ljudskom srcu', kaže Mustafa, koji namjerava ostvariti i druge sportske ambicije.

'Životni cilj mi je da za četiri godine uzmem i diplomu s fakulteta, ali i da odem u Tokio, i da na Paraolimpijskim igrama stanem pod zastavu Bosne i Hercegovine i kao predstavnik svoje domovine nastupim u skoku udalj', kaže Mustafa, otkrivajući uz atletiku još jednu velika ljubav - hip hop muziku. I tu je imao uspjeha; surađivao je s jednim od najboljih balkanskih repera, Adnanom Hamidovićem Frenkijem.

'Do suradnje je došlo jer smo mi prijatelji i privatno, i ja sam izrazio želju da snimim pjesmu s reperom uz kojeg sam odrastao. Pjesma nosi naziv 'Do cilja'. Kao da sam znao da ću nastupiti na polumaratonu', kaže.

I za kraj, ovaj razgovor obavljen je dijelom i chat-prepiskom preko Facebooka. Tijekom tipkanja Mustafa nije načinio nijedan tipfeler. Ja - mali milijun.

SaveSave