Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892. – Ljubljana, 1980.) bio je vojni maršal, doživotni predsjednik komunističke partije i države SFRJ te suosnivač Pokreta nesvrstanosti. Kroničari ističu a su se na njegovu pogrebu u Beogradu, ravno prije 40 godine, okupili predstavnici više od stotinu država, među kojima veliki broj čelnika utjecajnih država.

Suprotstavio se Hitleru i Staljinu

Tito je bio fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali li njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sve njegova osobna obilježja u mnogočemu su određivali povijest Hrvatske i čitavog jugoslavenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća, napominje Ivo Goldstein i dodaje kako je jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i odnio pobjedu protiv obojice.

Najuspješnija je prva faza njegova puta, kada je od vođe jedne potpuno nepoznate partije na početku Drugog svjetskog rata izrastao u najvećeg gerilskog vođu toga rata i u drugoj polovici 1944. godine ravnopravno sjedio sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Churchilom i Staljinom. Ta politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svjetske politike i jedinstvena je činjenica, kaže Goldstein, koji je s ocem Slavkom koautor "najobimnije i najobuhvatnije" biografije „Tito“ (2015).

Preuzevši 1944/5. vlast u Jugoslaviji, Tito je stvarao boljševički sustav par excellence. U trenucima kada je raskidao sa Staljinom 1948. Tito nije imao neku viziju reforme sustava, ali je u sljedećim mjesecima, shvativši da se i ideološki mora odmaknuti od Istoka, zaključio da valja krenuti u postupnu i limitiranu liberalizaciju i demokratizaciju, pa je u narednih dvadesetak godina, u pedesetim i šezdesetim godinama, stvarao osnove za više slobode u poduzećima i u društvu općenito.

Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, na nepriličan način krši Hrvatsko proljeće i liberalne tendencije u drugim republikama. Potom se pokazuje da je ostario i onemoćao, te da je nesposoban da se nosi s izazovima relativno razvijenog i demokratiziranog društva. Tito je pokušao krizu prevladati zastarjelim mehanizmima – zapravo, vratio se dogmatizmu, konceptima koji su mogli djelovati uvjerljivo prvih poslijeratnih godina, ali su sada bili anakronizmi, bez pravog sadržaja i s posve promašenim ciljevima. Nakon njegove smrti, zahvaljujući i rješenjima koja je sam nametnuo, Jugoslavija više ne može odgovoriti izazovima vremena te se raspada u krvavim ratovima, zaključuje Goldstein.

Percepcija Tita danas

Tito stvarno simbolizira jedno povijesno razdoblje socijalističke Jugoslavije i današnji odnos prema tom razdoblju se iskazuje kroz odnos prema Titu. O tome je u BiH odnos različit: mnogi se, često i nekritički, pozitivno odnose prema tom nasljeđu, predstavljajući sve to kao vrijeme kada su „tekli med i mlijeko“, dok drugi samo govore o nasilju, nedostatku sloboda, krizama i slično. Zaboravlja se povijesna dinamika: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi postratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi bili izloženi represiji zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951 – kada su mnogi gladovali, i 1970-ih kada su mnogi uživali u blagostanju i tako dalje. Sve je to bio Tito, odnosno ono što on simbolizira, kaže Kamberović.

Percepcija u slovenskoj javnosti povezana je s Titovom ulogom tijekom Drugog svjetskog rata, otporom Staljinu i ulogom u pokretu nesvrstanih, dijelom i zbog samoupravnog socijalizma, te je vezana s Jugoslavijom, kaže Repe.

Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidljivost. Pošto je danas proces zapravo obrnut, ta neizvjesnost naravno utječe i na procjenu prošlosti. Zbog krize, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opće neizvjesnosti, stavovi prema jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili i kod djela mlađe generacije. Poslije promjene sistema u devedesetim i nove percepcije uspjeha po svaku cijenu bez obzira na način, koja proizlazi iz neoliberalističke doktrine, za dio mlade generacije Tito je postao čovjek koji je uspio, koji je bio dio svjetskog jet seta, imao je vile, jahtu, žene, družio se sa najutjecajnijim političarima u svijetu, filmskim glumcima…, objašnjava Repe.

Nešto utjecaja ima i međunarodna politika. Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije nemaju zapravo nikakvog međunarodnog značaja i imaju drugorazrednu diplomaciju. Slovenski političari se ne usuđuju oduprijeti rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji, a Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu kao što je Titova Jugoslavija osigurala promjenu zapadne granice, dodaje profesor suvremen povijesti iz Ljubljane.

Slovenska nota jugonostalgija

Potpuno suprotno ga vidi desnica, kao diktatora odgovorna za poslijeratna ubojstva, nedemokratski režim i na kraju krvavi raspad Jugoslavije. Oni smatraju da bi Slovenija dobila više, uključujući i Trst, da nije bilo Titova komunističkog režima, kaže Repe i dodaje da za to nema nikakve povijesne osnove.

Govoreći o percepcije Tita u slovenskim javnim prostorima, Repe ističe da su nakon 1990. neki njegovi kipovi uklonjeni, a neke ulice preimenovane, uključujući i glavnu ulicu u Ljubljani, ali da su neke ulice u različitim gradovima ostale. Međutim, prije par godina, desničarski Ustavni sud je spriječilo ponovo imenovanje nove ulice u Ljubljani. Ironično, na čelu Ustavnog suda je Ernest Petrič, Titov diplomat i posljednji jugoslavenski veleposlanik u Indiji, pa čak i kandidat za savezno Predsjedništvo 1970-ih. Sada je savjetnik predsjednika Boruta Pahora, kaže Repe.

Važna percepcija Tita vezana je za Jugoslaviju. Generacije koje su je iskusile većinom imaju pozitivan stav prema njoj. To je takozvana jugonostalgija, koja se ogleda u činjenici da su Slovenci vjerojatno najbrojniji posjetitelji Kumrovca, Titovog groba na Dedinju, kao i mjesta povijesnih bitaka iz drugog svjetskog rata. To, naravno, ne znači da se itko želi vratiti u Jugoslaviju, nego više sliči nostalgiji za »dobrim starim vremenima«, kao što se prije dogodilo sa Austro-Ugarskom, smatra Božo Repe.

U nekoj novoj formi jugonostalgija ima utjecaja i na mlađe generacije, iako slabo poznaju jezik, ali vole jugo-muziku i putuju u zemlje nekadašnje Jugoslavije. Ja to povezujem sa spontanim balkanskim načinom života i zabave, koji je privlačan kad se gleda iz krutih okvira u koje nas je uhvatila Europska unija, pa i konzervativizam i licemjerni moral modernih društava. Jasno je da zajednička evropska kultura ne postoji, a jugoslavenska u nekakvom nematerijalnom obliku još uvijek postoji, kaže Repe.

Veliki modernizacijski pomak

Husnija Kamberović napominje da mu nisu poznata dublja istraživanja odnosa javnosti prema Titu u Bosni i Hercegovini, ali ističe da je vidljivo kako ga jedni još uvijek obožavaju, kunu se u njega i koriste svaku priliku da to i pokažu, a drugi ga optužuju za sva zla kroz koja su prošli.

Mnogi i danas pišu grafite po zidovima ili izlažu fotografije s Titovim likom, polaži cvijeće kod Titove biste u Sarajevu i slično. Ne bih rekao da su to jugonostalgičari, premda ima i takvih, nego više ljudi koji su razočarani svakodnevnicom u kojoj sada žive i spas nalaze bijegom u neko „bolje, prošlo, Titino doba“.

Nasuprot njima, neki su bili su osuđivani zbog ideoloških razloga i slično, pa sada vlastito negativno iskustvo transferiraju u opće iskustvo iz socijalizma. Neki, pak, Tita i „njegovo doba“ nisu nikada niti prihvaćali kao vrijednost. Primjer su mnogi u zapadnoj Hercegovini, gdje su usprkos silnim pokušajima komunista ostali prilično rezervirani prema tom sistemu, kaže Kamberović.

Gledano objektivno, u Bosni i Hercegovini su u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci, BiH se afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije, privredno i kulturno se razvila, posebno ako se to usporedi s razdobljem prve Jugoslavije, te je unutarnja homogenizacija Bosne i Hercegovina postala vidljiva. Sve to, osim možda ove unutarnje homogenizacije, moglo bi se odnositi i na Jugoslaviju kao cjelinu, plus međunarodni ugled koji je Jugoslavija imala, zaključuje Kamberović.

Optužbe da je ratni zločinac

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac.

Tito je mogao pretpostaviti da će krajem rata doći do masovnih likvidacija u kojima će stradati i oni koji nisu zaslužili smrtnu kaznu, pa čak ni da budu suđeni. On je znao za to i lako je preko toga prešao. U poznatom govoru 28. svibnja 1945. u Ljubljani rekao je: „…to su izdajnici, ruka pravde, ruka osvetnica dostigla je već ogromnu većinu“. To je bilo u danima nakon masovnih likvidacija njemačkih vojnika te ustaša, domobrana, slovenskih belogardejaca i četnika po Sloveniji, kaže Goldstein.

On upozorava da se u „priči oko Bleiburga i Križnog puta“, kako ju prezentira desna javnost, zaboravlja povijesni kontekst. Primjerice, rat nije počeo u svibnju 1945. nego u travnju 1941., a u međuvremenu se dogodio niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Bleiburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata.

Kritičari žele prikazati da su ondje stradavali ljudi zbog svog hrvatstva, ali to nije točno. Stradavali su mnogi od Slovenije do Makedonije. Titov režim nije bio antihrvatski, bio je antiustaški. U kasnijim je godinama svaku manifestaciju hrvatstva proglašavao „nacionalizmom“, ali to je posve druga priča, kaže Goldstein.

Što je ostalo od Tita?

Osvrćući se na pitanje koliko je Titovog nasljeđa danas ostalo, Kamberović kaže da neko nasljeđe ostaje trajno. Na primjer, ako analiziramo urbanizaciju kroz koju su BiH i Jugoslavija prošle u doba socijalizma, onda vidimo da je to vrijedno nasljeđe. Mnogi kulturni spomenici iz vremena socijalizma su spomenice od svjetske vrijednosti, kaže.

Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspjeli izgraditi društvo ravnopravnih, ono je svakako s manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. Zato niži socijalni slojevi imaju puno više razloga afirmativno razmišljati o Titovom dobu, dok se nove elite nastoje što više odvojiti od Titovog doba, premda su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekli privatizirajući društveno vlasništvo stvoreno u „Titovo doba“, kaže on. 

Stav današnjih političkih elita prema Titovom dobu uvelike određuje njegov koncept interetničke suradnje nasuprot međuetničkoj konfrontaciji. „Titovo doba“ je pokazalo kako je međuetnička suradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu. zaključuje Kamberović.

I Goldstein, koji smatra da ni jedan od Titova tri velika projekta nije uspio – Jugoslavija, socijalizam i nesvrstanost – ističe antifašizam i međunacionalni sklad kao njegovu trajnu baštinu. Danas s različitih strana tvrde da je to bilo lažno, ali to je postojalo; Tito je te projekte barem privremeno uspio održati životnima, kaže Goldstein.

Bože Repe ocjenjuje da Titova ličnost polako nestaje iz povijesnog pamćenja, a percepcija njegove uloge ostaje ambivalentna  u slovenskom društvu, kao i u drugim bivšim jugoslavenskim društvima. Općenito uzeto, kaže Repe, Tito ostaje pozitivna ličnost, rekao bih manje nego u BiH, a više nego u Hrvatskoj, a naročito više nego u u Srbiji.