Posljednji takav slučaj dogodio se ovog ljeta u talijanskom gradu Bariju, u kojem je 23-godišnji muškarac preminuo nakon sumnje da ga je ugrizao mediteranski pauk samotnjak, poznat i kao smeđi samotnjak ili 'pauk u kutu', piše The Conversation.

Dva najstrašnija europska pauka

Ako volite zavirivati u svaki kutak i pukotinu, boravak u nekom španjolskom selu mogao bi vam donijeti susret s jednim od većih pauka u toj zemlji, poput gibraltarskog ili španjolskog ljevkastog pauka (Macrothele calpeiana) ili vučjeg pauka (Lycosa tarantula). Međutim samo se dvije vrste u mediteranskoj regiji smatraju medicinski problematičnima: europska crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) i mediteranski samotnjak (Loxosceles rufescens).

Iako je crna udovica poznata po lošoj reputaciji, nema dokumentiranih smrtnih slučajeva uzrokovanih ugrizom njezine europske varijante. Susreti s ovom upečatljivom životinjom su rijetki jer obitava u ruralnim područjima, a mreže gradi ispod kore drveća ili kamenja.

Neurotoksični učinci njezina otrova na ljude dobro su poznati: kompleks molekula, poznat kao latrotoksini, utječe na živčani sustav, srčani mišić i funkciju glatkih mišića, uzrokujući sindrom nazvan latrodektizam.

Otrov pauka samotnjaka ima nekrotično djelovanje

Pauk samotnjak, prepoznatljiv po tamnoj mrlji u obliku violine na glavoprsju, drugačiji je slučaj. Iako živi u divljini, praktički se može smatrati sinantropskom vrstom, što znači da obično živi u blizini ljudi, osobito u kućama, garažama ili radnim prostorima. Često pronalazi tamna, prašnjava skrovišta, poput prostora iza ili ispod velikih komada namještaja, gdje može ostati neprimijećen dulje vrijeme.

Za razliku od neurotoksičnog otrova crnih udovica, otrov paukova iz porodice Sicariidae, kojoj pripada mediteranski samotnjak, ima nekrotično djelovanje, što znači da uzrokuje odumiranje tjelesnog tkiva. Među proteinima prisutnima u njihovom otrovu nalaze se fosfolipaze, enzimi koji razgrađuju stanične membrane i uzrokuju pucanja krvnih žila.

Ova kombinacija obično uzrokuje lokaliziranu reakciju na mjestu ugriza, uključujući oticanje, crvenilo i svrbež tijekom nekoliko tjedana. U malom postotku slučajeva područje ugriza može razviti nekrotičnu leziju te tkivo odumire i na kraju otpada prije nego što rana zacijeli za nekoliko tjedana.

Ovaj skup simptoma obično nema većih posljedica, osim ako se ugriz ne dogodi na osjetljivim dijelovima tijela, poput lica. Štoviše, nekrotična progresija rjeđa je kod europskog samotnjaka nego kod njegovih latinoameričkih rođaka (L. reclusa i L. laeta), koji predstavljaju ozbiljan javnozdravstveni problem u zemljama poput Čilea, Argentine i Perua.

U rijetkim slučajevima nekroza uzrokovana ugrizom pauka samotnjaka može zahvatiti dublje mišiće i uzrokovati sindrom toksičnog šoka, što uključuje simptome poput vrućice, bolova u mišićima i zglobovima. Kad se razvije kao posljedica ugriza Loxoscelesa, ovo se stanje naziva kožno-visceralni loksoscelizam, što, iako rijetko, može dovesti do akutne hemolize (uništenja krvnih stanica), zatajenja bubrega, šoka i, u krajnjem slučaju, smrti.

Loxosceles u Španjolskoj

Vrsta L. rufescens, porijeklom iz mediteranske regije, živi među ljudima tisućama godina. Ipak, ugrizi ove vrste su vrlo rijetki, a pouzdani podaci o takvim slučajevima izuzetno su ograničeni. Čak i u slučaju ozbiljnije reakcije, rijetko je da pacijent vidi ili uhvati pauka koji ga je ugrizao, zbog čega se većina dijagnoza loksoscelizma ne može u potpunosti potvrditi.

Ovaj problem naglasila je i multidisciplinarna istraživačka skupina pod vodstvom Sveučilišta Balearskih otoka. U članku objavljenom ove godine analizirali su četiri nedavna slučaja sumnjivih ugriza pauka samotnjaka i još dvanaest dokumentiranih u Španjolskoj između 2005. i 2021.

Do danas nijedan smrtni slučaj u Španjolskoj nije službeno pripisan ugrizu samotnjaka. Oni nedavni u Italiji, uzrokovani mogućim ugrizima mediteranskog samotnjaka, i dalje ostaju misterij – mogli bi biti statistička anomalija ili niz kliničkih pogrešaka u procjeni.

Također postoji mogućnost da su zbog globalizacije i intenzivnog međukontinentalnog putovanja talijanski slučajevi izazvani nekom vrstom Loxoscelesa iz Amerike koja je slučajno unesena u Europu.

To se nekoliko puta dogodilo s opasnijim rodom Phoneutria, brazilskim lutajućim paucima koji su se povremeno pojavljivali u pošiljkama voća uvezenog iz Južne Amerike. Ipak, nema službenih podataka o stabilnoj populaciji američkih samotnjaka ili njihovih brazilskih rođaka u Europi.

Trebamo li biti zabrinuti?

Arahnofobija, široko rasprostranjen strah, često je potaknuta horor filmovima i senzacionalističkim izvještajima u medijima. Ali stvarnost je sasvim drugačija; barem u Europi prijetnja koju predstavlja bilo koja vrsta pauka gotovo je zanemariva.

U razdoblju od 23 godine u Europi je zabilježen 1691 smrtni slučaj uzrokovan ubodima osa, stršljena i pčela, no rijetko tko panično reagira kad se pčela zaleti na džem na tostu. Smrtni slučajevi od ugriza pauka u istom razdoblju mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, što stavlja stvarnu opasnost u kontekst.

Sredozemni samotnjaci nisu agresivni i napadaju samo kad su izravno uznemireni, pa nema razloga za paniku. Poduzimanjem mjera opreza – povremenim čišćenjem ispod sofe, iza ormara i nošenjem rukavica prilikom pomicanja namještaja – vjerojatnost da ćete zbog ugriza Loxoscelesa završiti u bolnici iznimno je mala.