Ako niste čuli za SoundCloud, to je vjerojatno samo zato što ne slušate određene vrste glazbe: za ljubitelje elektroničkih žanrova i podžanrova je u 2010. bio nezaobilazan. Što točno nudi SoundCloud? Naizgled ništa spektakularno: izvođači i DJ-i uploadaju svoje stvari i setove, pri čemu je fond dostupnih stvari - koliko god bio obiman - i dalje slabašan u odnosu na ponudu na YouTubeu (premda je, s druge strane, i na SoundCloudu sve zamjetnija pojava anonimnih registriranih korisnika koji, bez ičije dozvole, uploadaju materijal zaštićen autorskim pravima).

Zašto je onda SoundCloud vrijedan isticanja? Pa, zbog jedne tako male, a tako krucijalne sitnice: brzine učitavanja. Kliknete na, recimo, house-stvar od šest minuta i ona vam se na pristojno brzoj vezi učita u roku od 5-15 sekundi - s kakvoćom zvuka koja osjetno šiša prosječni upload na YouTubeu, na kojem je pak za učitavanje iste stvari potrebna koja minuta više.
To uopće nije mačji kašalj! Ako SoundCloud ima stvar koju tražite, vi je možete čuti kroz proces koji je, po količini i dužini potrebnih zahvata, tek neznatno zahtjevniji od traženja i pokretanja MP3-ce na hardu, a rezultat ne zaostaje posebno ni po audiokvaliteti. A to prosječnog konzumenta onda dovodi do pitanja: čemu uopće imati MP3-cu na hardu?

Ako niste čuli ni za Spotify, to je vjerojatno zato što je i dalje dostupan u samo nekoliko većih europskih zemalja: riječ je o još jednom web-servisu za streaming glazbe, također s bufferingom svedenim na minimum te s fondom glazbe još puno većim od onoga na SoundCloudu. Čitajući što vele korisnici Spotifyja, primijetio sam da dosta njih komentira kako su skužili da su s vremenom - počeli gubiti naviku skidanja glazbe. Stoga nije ni čudo da major labeli ne gledaju blagonaklono na opciju širenja Spotifyja na ina tržišta: njegov uspjeh ukazuje na moguću budućnost u kojoj će se glazbeni geekovi razlikovati od casual slušatelja primarno po tome što žele uopće posjedovati glazbu.

Jer – zašto bi uopće itko htio posjedovati glazbu? Ljudi su to dosad činili prvenstveno iz čisto praktičnih razloga, zato što im je to bila jedina garancija da će moći slušati neki komad glazbe kad god zažele, a svo eventualno fetišiziranje fizičkog proizvoda bilo je samo slučajni nusprodukt takvog stanja stvari. Jest da smo još jako daleko od utopijskog ‘celestijalnog džuboksa’ u kojem bi sva ikada snimljena glazba bila dostupna preko par klikova mišem, ali većini slušatelja nije ni potrebna sva ikada snimljena glazba: ako bi se pojavilo išta iole približno i slično ‘celestijalnom džuboksu’, sa zadovoljavajućom količinom novih i starih popularnih zvukova, uvjeren sam da bi, za većinu slušatelja, potreba za posjedovanjem glazbe postala stvar prošlosti.

A budući da ljudi glazbi pripisuju sve manju monetarnu vrijednost, sve ukazuje i na to da bi industrija glazbe preko streaminga – ma koji god model naplate izabrala – teško mogla mlatiti neke masne pare. Možda više nikada ni neće mlatiti toliko masne pare kao što ih je mlatila na nosačima zvuka!

Znam da u tom slučaju ne biste prolijevali suze za diskografskim CEO-ima koji više neće imati para za epske kokainske orgije, kao ni za superstarovima koji više neće imati za dijamantne jacuzzije i što li već – ali ta pedesetogodišnja era financijskih ekscesa je bila ujedno i pedesetogodišnja era kreativnih ekscesa, koja se, kako je krenulo, možda nažalost i neće tako brzo ponoviti.

Naime, uvijek će postojati tržište za društveni doživljaj glazbe uživo: oni najviše pozicionirani u hranidbenom lancu će se bogatiti po stadionima, oni najniže će moći barem skupiti siće za benzin; svirki će i dalje svakako biti, oni najuporniji i oni kojima je to nasušna duševna potreba uvijek će se snaći. No namjerno kažem ‘oni najuporniji’ i ‘oni kojima je to nasušna duševna potrebna’ a ne ‘oni najtalentiraniji’ jer... To nije uvijek jedno te isto. Ta tko može znati za koliko je samo genijalnih pisaca ili slikara ovaj svijet ostao uskraćen - samo zato što nebrojeni među nama naprosto nisu vidjeli financijsku isplativost u pravovremenom njegovanju, razvijanju, brušenju tih talenata?

Da, točno je, dosadašnji model poslovanja glazbene industrije je isisavao previše novca od svih nas, no taj model je također, između ostalog, omogućio da u studio masovno zakorače i ljudi koji imaju samo jedan dobar album, pa ponekad i čak samo jednu dobru pjesmu u sebi (mislim, svaka čast svim McCartneyjima i Jacksonima i Millsovima ovog svijeta, ali svijet glazbe ne bi bio tako beskrajno uzbudljiv i fascinantan da nema i toliko ovih drugih, jedno/dvo/trokratnih genijalaca); taj model je omogućio nepreglednoj masi malih i velikih kreativaca da se, barem na 10-15 godina, skroz posvete glazbi (što je, ono, jedan od glavnih preduvjeta za stvaranje dobre glazbe), bez većih briga za vlastitu egzistenciju. A ako u tom poslu bude sve manje novca, tada će i sve više budućih potencijalnih kreativaca zaključiti da bi bilo ipak racionalnije da se posvete... Nečem drugom.

Možda to jest neizbježno. Možda tako i treba biti. No takav razvoj događaja bi svijet glazbe mogao učiniti neusporedivo siromašnijim i sivijim, a to bi bilo – jako tužno, složit ćete se?