Raslojavanje Europe nikada nije bilo bolnije i očitije. Europska središnja banka je krajem prošlog tjedna sastavila izvještaj u kojem su oborene dvije letvice. Gornju je skinula Španjolska rekordnim brojem nezaposlenih u prvom kvartalu ove godine, 21,3 posto, a donju Njemačka u kojoj radi 93 posto stanovništva. Što još dvije zemlje imaju zajedničko?
Kako stvari stoje, Španjolska je dotaknula novi razinu dna. U prva četiri mjeseca 2011. izgubilo je posao više ljudi nego u cijeloj 2010. 21,7 posto građana na burzi je broj koji ju smješta debelo na posljednje mjesto industrijski razvijenih zemalja po pitanju radno aktivnih i u Madridu više ne znaju u koga ili što uprijeti prstom i svaliti odgovornost. Jednima je kriv loš zakon o radu čija bi reforma ovih dana trebala biti puštena u promet, drugima je to inflacija eura koju Španjolska ne može pratiti, trećima valjda loša biometeorološka prognoza. OK, šalu na stranu, situacija je u zemlji okupanoj suncem poprilično oblačna jer briselska monetarna politika ne može čekati na zaostale članice da se oporave. Inflacija eura, za koju je zaslužno užasno jako tržite rada u Njemačkoj i posljedični rast plaća, a i cijena, nešto je s čime se zemlje poput Španjolske ne mogu nositi. Vlada će, prema reformi zakona o radu, vezati plaće ne više za inflaciju, već za produktivnost. Sindikati bjesne, no ne samo zato, već i zbog veće fleksibilnosti poslodavaca da primaju i otpuštaju radnike, što će uskoro biti pravno ustoličeno.
Španjolski građevinski, proizvodni i uslužni sektor su u ovećoj banani. Otkad se desio slom tržišta nekretnina u 2008. masovno su uručeni otkazi, a od manjka platežne moći stradao je u drugom koraku i uslužni sektor koji također bilježi drastični pad zaposlenosti. Dobro stoje jedino kompanije usmjerene na izvoz, no one zapošljavaju puno premalo ljudi da bi uspjele izbalansirati negativni rast španjolske ekonomije.
A možda je za sve kriva Njemačka što joj tako dobro ide. Tamo su pak jedva dočekali prvi svibanj, dan otkada se građani članica EU-a primljenih 2004. mogu ravnopravno natjecati za radna mjesta po Uniji. Njemačkoj nedostaje kvalificirane radne snage, kompanije trpe jer ne mogu zadovoljiti potrebe tržišta, nezaposleno je svega 7,1 posto stanovništva, što je rekord u posljednjih 20 godina i zapravo se pitamo zašto Španjolci ne odrade kolektivni egzodus dvije države istočno i riješe dva problema odjednom. Nije valjda da nemaju potrebne vještine i da kultura sieste nema veze s radnom disciplinom Germana. Uglavnom, očekuje se da će godišnje u Njemačku radno emigrirati oko 100.000 ljudi, što je još uvijek premalo da bi se zaposlilo ručice 4,9 milijuna prisilno (ili ne) dokonih Španjolaca, koliko ih je izbrojano na burzi u travnju. Dotakli smo time i još jedan ozbiljni problem, kvalificirani i sposobni Španjolci uglavnom to i čine, odlaze u Njemačku.
Osim vlastite populacije, Španjolsku sve jače pritišće i Europska banka jer zbog inflacije mora povećati kamatu na dug i, kako sami kažu, učinit će sve za stabilnost cijena diljem EU-a bez obzira na probleme u pojedinačnim zemljama. Frankistička uzrečica 'i to će proći' u duhu koje su problemi rješavani tako da ih se ignoriralo dok eventualno sami ne nestanu dolazi polako na naplatu. Ovoga puta bi moglo proći sve skupa.
