U prvom odjeljku tog izvješća prikazana je religijska demografska slika Hrvatske te se navodi da je od 4,5 milijuna stanovnika Hrvatske oko 85 posto rimokatoličke vjere, 6 posto su srpski pravoslavci, a manje od 5 posto stanovništva čine muslimani, Židovi i pripadnici drugih vjeroispovijesti. Religijska pripadnost usko je povezana s etničkom pripadnošću, tako da pravoslavce čine većinom Srbi koji naseljavaju granična područja s BiH, Srbijom i Crnom Gorom. Većina pripadnika ostalih manjinskih religijskih skupina živi u urbanim dijelovima.

Drugi odjeljak govori o odnosu Vlade prema vjerskim skupinama, u okviru čega se ističe da je sloboda vjeroispovijesti zajamčena Ustavom i zakonima te da se vjera slobodno prakticira. U izvješću stoji da u Hrvatskoj ne postoji službena državna religija, premda Rimokatolička crkva prima državnu financijsku potporu i druge naknade utvrđene konkordatom između Vlade i Vatikana. Dodaje se i da je Vlada sklopila dodatne ugovore s još 15 vjerskih zajednica: sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, Evangeličkom crkvom, Reformističkom kršćanskom crkvom, Pentekostnom crkvom, Savezom Kristove pentekostne crkve, Kršćanskom adventističkom crkvom, Savezom baptističkih crkvi, Božjom crkvom, Kristovom crkvom, Reformnim pokretom adventista sedmog dana, Bugarskom pravoslavnom crkvom, Makedonskom pravoslavnom crkvom, Hrvatskom starokatoličkom crkvom i židovskom zajednicom Bet Israel.

Naglašava se da se na temelju konkordata i sporazuma s nerimokatoličkim vjerskim udrugama omogućava financiranje vjerskih službenika, a država automatski priznaje brakove sklopljene među pripadnicima religijskih skupina te nema potrebe za naknadnom registracijom u civilnom uredu.

Beneficije vjerskih zajednica

State Department navodi da zakon zahtijeva najmanje 500 članova koji su registrirani kao udruga najmanje pet godina da bi ih se moglo priznati kao vjersku zajednicu. Registrirane vjerske zajednice imaju status pravne osobe i uživaju razne povlastice. Usporedbe radi, prije donošenja takvog zakona 2003. godine, vjerske zajednice nisu imale te beneficije.

Ostale vjerske zajednice, iako nisu sklopile ugovor s Vladom Republike Hrvatske, imaju pravo na dušobrižničku skrb u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, kaznionicama i zatvorima, kao i u Oružanim snagama. U Hrvatskoj su ukupno registrirane 42 vjerske zajednice, a još 18 zajednica je čekalo registraciju u promatranom razdoblju, jer vlasti tvrde da ne ispunjavaju zakonske kriterije.

U okviru toga spominje se da je Hrvatski sabor u rujnu 2009. donio amandmane na Zakon o boravku stranih državljana koji su poboljšali uvjete za boravak i obnovu radnih dozvola svećenstva, što su pozdravili Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica.

Vlada zahtijeva da vjerska nastava bude omogućena u svim javnim školama, premda je njeno pohađanje na dobrovoljnoj bazi. Što se tiče manjinskih vjerskih skupina, dovoljna je grupa od sedam učenika na razini škole da bi se formirao razred. No izvješće citira i prigovore dužnosnika Srpske pravoslavne zajednice, prema kojima brojna školska djeca i njihovi roditelji (posebice u gradovima u kojima srpski pravoslavni vjernici ne žive u kompaktnim zajednicama) i dalje nerado identificiraju sebe kao srpske pravoslavce, da bi izbjegli segregaciju.

Prigovora ima i iz smjera Islamske zajednice, a odnose se na poteškoće s kojima se suočavaju muslimanske žene, konkretno na činjenicu da se od njih zahtijeva da se za osobne iskaznice slikaju bez marame. Zapreke se javljaju i u slučaju izgradnje džamija i osiguranja groblja. A navedeni su i napori židovskih zajednica oko održavanja židovskih grobova bez nasljednika u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Virovitici i Karlovcu.

U istom odjeljku navodi se i slučaj iz ožujka ove godine, a odnosi se na najavu registracije vjerske skupine pod nazivom Hrvatska pravoslavna udruga, kakva je pod istim imenom postojala za vrijeme NDH, te ističe da se Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Vlade RH, na čelu s ministrom kulture, izjasnila protiv registracije te udruge, kao i svih udruga ili organizacija koje zagovaraju ustašku ideologiju.

Problemi oko povrata imovine

Izvješće postavlja i pitanje povrata imovine, koju je jugoslavenski komunistički režim nacionalizirao ili oduzeo. U kontekstu toga mnoge vjerske zajednice identificirale su povrat imovine kao prioritet i žale se na nedostatak napretka. Naveden je i slučaj Srpske pravoslavne zajednice i povrata nekoliko vrijednih poslovnih i stambenih zgrada u središtu Zagreba. Naime, Srpska pravoslavna zajednica je podnijela tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava zbog neopravdano dugotrajnog postupka, ističući da su sudovi bili pristrani u korist države i ulagača. Kao pozitivan pomak navodi se izgradnja džamije u Rijeci, koja je treća džamija u Hrvatskoj, premda iza toga stoje godine administrativnih natezanja.

Navodi se i da nema izvješća o vjerskim zatočenicima u zemlji, niti prisilnih vjerskih preobraćenja.

Treći odjeljak tog izvješća bavi se društvenim odnosom prema vjerskim slobodama. Tako su dužnosnici Srpske pravoslavne crkve iz Eparhije dalmatinske prijavili nastavak verbalnog zlostavljanja pravoslavnog svećenstva i teoloških škola, posebice na području Knina, te izvijestili o uvredljivom grafitu na pravoslavnoj crkvi u Zadru, kritizirajući policiju zbog neučinkovitosti. Srpski pravoslavci prijavili su i vandalizam na fasadama svojih crkvi u Vukovaru, Kninu, Sinju i Zadru, gdje policija nije našla počinitelje.

Što se tiče odnosa prema židovskoj zajednici, djela antisemitizma u Hrvatskoj su rijetka, ali ih je ipak bilo, poput travanjskog oštećenja 12 nadgrobnih spomenika na židovskom groblju u Osijeku. Spominje se i posjet kardinala Josipa Bozanića Jasenovcu u rujnu 2009, navodeći da je riječ o posjetu najvišeg crkvenog dužnosnika mjestu jednog od najvećih logora u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, gdje su ubijene tisuće Srba, Roma i Židova. Prigovara mu se da je negirao sudjelovanje Crkve kao organizacije u ratnim zločinima te da nije ponudio izravnu ispriku žrtvama.