Sportski superstar za kojeg su Hrvati čuli koliko i Pakistanci za Janicu Kostelić, danas ima 60 godina i u svojoj je domovini postao stup otpora ne samo lokalnom establišmentu, nego i Amerikancima koji si dopuštaju bombardirati dijelove njegove zemlje i slati specijalce u pakistanske gradove da tamo love teroriste. No osim nezadovoljstva ponašanjem SAD-a i najavljene bespoštedne borbe korupciji, analitičari imaju muka u prepoznavanju njegova konkretnog političkog i ekonomskog programa. Premda je sposobnost i karizmu dokazao na mnogo drugih polja, ne zna se što taj čovjek zapravo donosi na scenu goleme i politički vrlo osjetljive zemlje kao što je Pakistan.

Časopis Time piše da demonstracije koje po gradovima organizira Imran Khan više sliče na pop koncerte te da su legije njegovih fanova 'podijeljene na one koji žele biti Khan i one koje s njim žele spavati'. Godinu dana prije parlamentarnih izbora, jedna anketa pokazuje da ga podržava 70 posto ispitanika, dok rad aktualnog premijera Raze Gilanija odobrava njih svega 36 posto, a predsjednika Zardarija samo 14 posto.

Unatoč tome, Khanu i njegovoj stranci PTI analitičari dogodine ne daju više od 35-40 mjesta u parlamentu, od ukupno 272. Razlog je snažna i manipulativna kontrola koju dvije vodeće pakistanske stranke (Pakistanska muslimanska liga - Nawaz i Paikistanska narodna partija) ostvaruju u ruralnim područjima.

No Imran Khan tvrdi drukčije – uvjerava da će na izborima hametice potući sve svoje političke rivale. Njegova karizma daje mu za pravo da odmahne na predviđanja eksperata: prije točno 20 godina, tada kao 39-godišnjak, vratio se iz sportske mirovine u slabašnu pakistansku kriket reprezentaciju da bi je još jednom predvodio na Svjetskom prvenstvu u Australiji. Uvjeravao je da će osvojiti naslov, iako su im kladionice davale izglede 50:1. I bio je u pravu, unatoč mišljenjima stručnjaka: Pakistan je osvojio svoj jedini World cup u povijesti.

Danas Imran Khan, 'najpoželjniji neženja', plejboj s oxfordskim obrazovanjem, tvrdi da se u zrelim godinama posvetio islamu. Ovih dana aktualno je njegovo medijsko prepucavanje sa Salmanom Rushdijem, kojeg Khan osuđuje zbog objavljivanja 'Sotonskih stihova', a ovaj mu vraća sprdajući se s njegovom religioznošću koja se u političkoj karijeri pakira zajedno s imidžem seksualnog predatora iz londonskih dana.

Khan je aktivan i u humanitarnom radu: njegova bolnica i istraživački onkološki centar Shaukat Khanum besplatno liječi 75 posto svojih pacijenata. Time piše da se tu instituciju smatra jednom od najbolje vođenih u cijelome Pakistanu.

U međunarodnom kontekstu možda najzanimljiviji jest Khanov odnos prema ulozi SAD-a u Pakistanu, državi čije su tajne službe sudjelovale u stvaranju, a vjerojatno i u održavanju talibanskog pokreta u susjednom Afganistanu. U svom ratu protiv islamističkog terorizma, američka vojska i tajne službe dozvoljavaju si operirati po teritoriju suverenog Pakistana ignorirajući lokalne zakone, vojsku i policiju. Dok liberali optužuju Khana da odbija jasno i nedvosmisleno osuditi ekstremizam talibana od kojeg stradava i Pakistan, Khan postavlja vrlo nezgodna, a također legitimna pitanja poput: 'Po kojem su to zakonu dozvoljeni napadi američkih bespilotnih letjelica (na teritoriju suverenog Pakistana, op. M.S.)'

'Sumnjivce se likvidira bez suđenja. Ne samo njih, nego i njihove žene, djecu ili bilo kojeg susjeda koji se tamo slučajno zatekne. A kad se teroristi osvećuju samoubilačkim napadima, oni nedužne žrtve tretiraju kao 'kolateralnu štetu'. Isto kao i Amerikanci', poručuje Khan. U zemlji u kojoj antiameričko raspoloženje zasigurno može mobilizirati mase i koja traži heroja koji će joj uliti nadu u ekonomski i sveopći nacionalni preporod, Khan figurira kao uvjerljivo najpopularniji političar među gradskim stanovništvom. U nekoj drugoj državi pitanje budućeg vođe bilo bi praktički gotova stvar. Ali u Pakistanu prava borba za vlast vjerojatno tek počinje.