Gospođa Kanižaj želi djelovati. Želi se priključiti nekoj civilnoj opciji, ali nitko je više ne zove. Čak su je zaboravili i kolege sindikalisti kojima je praktički sredila karijeru. Pada joj na pamet moj imenjak. Prolaze obljetnice, eventi, proslave, a Vesna se uhvatila zdravog života i bitke s nekoliko paralelnih bolesti od kojih joj ni jedna nije ni okrznula mentalnu vitalnost. Situaciji nutritivno pridonosi i vrt u kojem bivša vatrena sindikalistica uzgaja solidnu količinu jestivog bilja. 'Oćeš raštiku, 'oćeš blitvu, pomidore, kupus.

Ne bi se reklo, ali najsretnija je u životu zbog malog slavonskog ovčara Rudija. Žali, pak, najviše zbog sudskog spora koji vodi već deset godina zbog naprasnog otkaza koji joj je uručen 2003. 'Dosta sam zadovoljna režimom koji živim iako sam bolesna. Pazim na sebe koliko mogu. Osjećam da imam još jako puno toga reći. Nemam nekakvih ambicija, ali mislim da moje iskustvo može biti korisno', govori mi Vesna Kanižaj tijekom susreta na koji je donijela knjigu o kazahstanskom predsjedniku i načinu na koji je transformirao zemlju. Vesna bi najrađe kopipejstala formulu

Sprema se opći štrajk, koga je bolje pitati za mišljenje nego ženu koja je naučila Hrvate prosvjedovati, izlaziti na ulice, uopće praksi štrajka, kako neskromno priznaje: 'Ja sam ih naučila industrijskoj demokraciji, što je prosvjed, što je štrajk. Sada svi šetaju ulicama i bune se zbog nečega. To nisu ni neverini niti bonaca. Nešto između.' Drago joj je što je počelo nešto kuhati, a u isti mah je bocka skepsa da će se čitava stvar ispuhati u još jednom, kako veli, 'modernom štrajku koji se svodi na stavljanje bedža na majicu'. Savez samostalnih sindikata Hrvatske dođe još nešto kao praneprijatelj, a Kanižaj ima i prilično konzistentnu argumentaciju: 'U tim sindikatima došlo je do klijentelizma. Kada sam bila sindikalistica, radila sam za nastavničku plaću od 3900 kuna. Danas, neće vam baš to svatko reći, predsjednici sindikata dobivaju kunu po članu. Mihalinec, Ribić, Sever... svi oni sjede na mjesečnoj plaći od 12.000 kuna. Što bi oni riskirali? Pa njima je predobro. Oni su, kako ja to kažem, pobjegli iz razreda. Uvijek sam smatrala da se sindikalci nakon mandata vrate u školu na svoja radna mjesta. I to sam učinila, ali su me i otamo izbacili.'

Ponosni potomak imotsko-konavoske ljubavi, Vesna se ne libi razbacivati trofejima koje je izborila u tih 'deset herojskih godina' od 1990. Kao predsjednica nezavisnog sindikata učitelja srednjih škola, organizirala je 1994. najduži – dvotjedni - štrajk od osamostaljenja, omogućila je nastavnicima napredovanje, mogućnost da budu mentori, savjetnici, da primaju stimulanse, da se definira nastavna norma od 18 sati, uspjela je ishoditi prvi opći kolektivni ugovor, s kojim su išli boniteti za obaveznu edukaciju, razvoj, mirovinu, liječnički, da se edukacija postavi na demokršćanskim temeljima... a onda – 'onda je Jovanović posvadio prosvjetu sa svima, s roditeljima, s Crkvom, uveo je zdravstveni odgoj i prezentirao svoju metodu djelovanja – agresiju. Zar jedan ministar prosvjete smije psovati, vrijeđati i naređivati? Kolege su prijatelji. Učenici su prijatelji. Prosvjeta nije kirurgija. To je domaće gospodarstvo. Seosko imanje mladeži.'

Zvuči malo agrikulturno, ali možda je Vesna pod dojmom uspjeha svojeg zagrebačkog vrta. Što ne znači da nema smisla za morske teme. Što je sa ZERP-om, pita. 'Rugaju se Ruži Tomašić i Šimunoviću, a Europska komisija je sama preporučila zemljama EU da proglase ribolovne pojase i da ekološki djeluju. Što je sa Svetom Gerom, što je s tih par kilometara obale koje Milanović zove dva, tri kamićka?' pita se Vesna Kanižaj. Ne vjeruje nikome na vlasti, užasava je 'Milanovićeva arogancija, samohvala, netolerancija, a jedina dobra stvar koju je Josipović napravio jest njegova izjava da je Milorad Pupovac politički reketar i da profitira od svoje nacionalnosti. To su ljudi koji samo potenciraju netrpeljivost. Prije mi nikada nije bilo važno tko je kakve nacionalnosti, a sada sam odjednom osjetljiva na to.' Nema neku empatiju niti prema Karamarkovoj družbi, premda joj naginje po habitusu. 'Jedna stvar koju je HDZ stvarno napravio bilo je postizanje državnosti', veli u jednom trenutku.

Vraćamo se na revolucionarne teme. Hrvatska je, blagoglagolji Vesna, u stanju kliničke smrti. Zato se sada pojavljuju mnoge stranke i strančice, subjekti s ambicijama da pomognu. Strašno je raduju nova imena i prezimena na društvenoj sceni i zrači netipičnim optimizmom za treću životnu dob: 'Mnogi ljudi u Hrvatskoj vjeruju u bolju budućnost. Mislim da bi najsretnije rješenje bilo da se političke stranke i civilna društva financiraju od svojih članova. Da ne bi bilo klijentelizma i prioriteta u smislu tko je bliži vatri, taj se bolje grije. To bi bilo veliko olakšanje za građane. Drugo, treba podijeliti zemlju seljacima u koncesiju. Pomoći seoska gazdinstva, a ne prekupce. Ovdje je vlast dizala kredite da bi sebi omogućila povlastice, umjesto da ulaže u investicije. Zdravstvo treba izliječiti od pritisaka i pustiti da samo sebe organizira. Neka se bolnice subvencioniraju prema prosječnom broju pacijenata.'

I tako, trajalo bi to dugo u noć u zimsku bijelu noć, Vesna Kanižaj ima u glavi čitav premijerski program, a i nije da nije pokušala dogurati do Pantovčaka. Još 2000. bila je diskvalificirana iz predsjedničke utrke jer je otkriven pozamašan broj glasova maloljetnih osoba. Danas mi kaže da zapravo uopće nije prebrojala ni provjerila glasove. Kako god, ionako ih nije bilo dovoljno.

Da dovoljno. Ta riječ ne postoji u njezinu vokabularu. Vesna se hoće angažirati. Ima koga?