Građani Republike Srbije jednaki su, osim što su neki od njih manje jednaki. Oni, naime, u državi koja je stekla rijetku povlasticu da u Europsku uniju može putovati bez viza, na granici moraju ispuniti stanovite uvjete: da ne izgledaju kao bokci; da nemaju tamniji ten i stanoviti naglasak; da im imena iz putovnice zvuče više nekak' većinski, ak' me razmete. U slučaju da neki od tih uvjeta ne ispunjavaju, morat će pokazati povratnu kartu, određenu količinu novca itd, što ne znači da ih pogranična policija neće vratiti s granice.

Auslender raus!

Opisana komplikacija pojavila se nakon što su u stanovitim inače humanim i civiliziranim prosvijećenim državama, primijetili nagli rast tražitelja političkoga azila (utočišta) iz određenih krajeva s juga Srbije (ima ih i iz drugih sirotinjskih zemalja, ali to je drugo). Ono što se službeno zove 'lažni azilanti' postojalo je i ranije, ali je ta profesija procvjetala kada je EU ukinula vize građanima Srbije. Naravno da su bokci (najbrojnija etnička skupina u ovim zemljama) skužili svoju šansu: odeš, zatražiš politički azil, dok čekaš odbijenicu, dobri ljudi te smjeste, hrane i daju ti džeparac za trošak. Kad te odbiju i deportiraju natrag u neki Strižirep Gornji usred ničega, ti se dotle najeo, naspavao, možda zaradio nešto u fušu i svakako uštedio neki eurić. Iduće godine iznova. Naravno da su se i u tome poslu pojavili posrednici i organizatori koji behandlaju 'turističke' tvrtke i autobuse, štele i podmitljive organe pograničnih vlasti – za stanoviti honorar, naravno. Razumije se da je ta industrija s pravom izazvala nezdravo zanimanje vlasti u prosvijećenim i humanim državama EU, pak je tamošnja vlast na brzinu uvela mogućnost suspendiranja bezviznog režima zemljama iz kojih dolaze lažni azilanti.

'Bijeli Schengen' kao osvećeno Kosovo

Ta mjera u Srbiji je izazvala opće uznemirenje, da ne velimo konsternaciju. Ne među bokcima (oni su samo s pravom zabrinuti), već kod vlasti i kod ostatka stanovništva (onog jednakijeg). Sluteći na šta bi sve to moglo izaći – kao što je i izašlo – vlast u Srbiji već mjesecima pokušava suzbiti navalu lažnih azilanata raznim mjerama. To je državi veoma važno: zar nisu uvođenje bezviznog režima sa EU ('bijeli Schengen') proglasili za najveću srbijansku pobjedu do danas? Nije da se imaju još nečime podičiti, ali utoliko prije. Onda su krenuli razmatrati strožiji režim izdavanja putovnica, ali su se azilanti izvještili, a i policija je podmitljiva. Ovih dana zapovjednik Pogranične policije upozorava da će se propisi o povratnim kartama, raspoloživu novcu i ostalim odvraćajućim detaljima, primjenjivati strogo. Ni to nije od neke pomoći: lako se ispunjava.

Mnogo efikasnije mjere, međutim, na raspolaganju su državama u kojima se najviše traži politički azil. Prva je već na snazi: Srbija je dospjela – barem u Njemačkoj, za sada – na listu 'sigurnih zemalja', dakle onih gdje nema političkog progona ili diskriminacije po manjinskoj osnovi bilo koje vrste. Azilanti se u takve zemlje protjeruju odmah, bez mnogo priče. Razmatraju se i drastične izmjene zakona o političkom azilu u drugim zemljama: kraći rok za odlučivanje o zahtjevu, manja socijalna i humanitarna davanja itd. Ukratko: auslender raus!

Istovremeno visoki dužnosnici EU učestalo puštaju utješne zvuke svojim srbijanskim partnerima: nećemo, ne brinite, procedura za ukidanje duga je i složena; itd. Ne zaboravite: po svemu sudeći, izvanredni parlamentarni izbori u Srbiji već su gotova i spakirana stvar za ožujak, kako izgleda. Najgora pakost koju bi Europa svojim prijateljima iz srbijanske trenutačne vlasti mogla učiniti, upravo je uvođenje viza. Čini se da na tu temu i traje sadašnje uvrtanje repa glede Kosova i sređivanja stanja tamo. Uostalom, za 21. siječnja je zakazan početak pristupnih pregovora između Srbije i EU, pak neka vide što će.

Sirotinjo, i EU si teška!

Zanimljivo je, međutim, da nikome u Srbiji i u EU nije do sada palo na pamet da problem rješava na samome njegovu izvoru. Zašto bokci traže politički azil? Odgovor je jednostavan: zato što su siroti, gladni, goli i bosi. A kako bi bilo da se neki novac investira, da se neka radna mjesta otvore i da se sirotinja zaposli tamo dolje na jugu, odakle dolaze azilanti, Albanci, Romi i ostali? To bi svakako riješilo problem u velikoj mjeri: skromni su to ljudi i s malim zadovoljni. Analiza cijene i koristi (hrv. i srp.: cost-benefit) ispala bi povoljna, s obzirom na političku štetu od lažnih azilanata. Posvuda nam se promeću razni šeici u burnusima i obećavaju se ulaganja u milijunima rijala u zlatu. Spominju se iznosi kineskih kredita dostojni onog Marka Pola s Korčule; med i mlijeko da samo što neće poteći nakon izbora ako glasate za Vučića! Zašto, dakle, nitko ne spominje brži razvoj 'pasivnih' krajeva, čime bi se azilanti odvratili od rizičnog jurenja kratkotrajnih sinekura u EU? E, to nije u skladu s neoliberalnim i globalističkim doktrinama kojima se i srbijanska vlast i EU klanjaju kao zlatnome telcu. 'Neka krepaju od gladi; život je surov, žalimo' itd. Cigo, njegova Ciganka i Cigančići, međutim, za to nemaju razumijevanja: oni bi da žive kao sav ostali svijet, da rade i zarade ako može – da zgrabe neku humanitarnu pomoć ako već nema posla. Živjeti se mora, da se podsjetimo.