Premda mu ustav daje mahom protokolarnu ulogu i srazmjerno malo realnih ovlasti, Vučić je za godinu i osam mjeseci od stupanja na dužnost faktički uspio skoncentrirati svu vlast na Andrićevom vijencu, službenom sjedištu predsjednika države.

Iako se premijerka Ana Brnabić sve se češće pojavljuje u javnosti i medijima, na političkoj je sceni već ustaljeno mišljenje da je njezina uloga nesrazmjerno manja u odnosu na ovlasti i dužnosti koje ima na čelu izvršne vlasti.

Sudeći po anketama koje tijekom cijele godine pokazuju natpolovičnu potporu vladajućoj koaliciji predvođenoj Srpskom naprednom strankom (SNS), Vučić kao vođa naprednjaka realno nema nikakve ozbiljnije unutarnje zapreke da po vlastitoj mjeri kroji državnu i svaku drugu politiku.

Tim prije jer je nasuprot sebi ima heterogenu i neuvjerljivu oporbu, koja se pokušala konsolidirati udruživanjem u Savez za Srbiju (SZS), ali s vrlo malo šansi da se u javnom političkom prostoru izbori za više mjesta i utjecaja s obzirom na to da Vučić i naprednjaci imaju pod kontrolom većinu elektroničkih i tiskanih medija.

Optužujući Vučića da je stvorio režim koji se i fizičkim nasiljem obračunava s neistomišljenicima i političkim protivnicima, oporba je poslije nedavnog napada u kojem je ozlijeđen jedan od njezinih vođa organizirala građanske prosvjede „Stop krvavim košuljama“, koji su posljednja dva vikenda počeli na beogradskim ulicama okupljati po desetak tisuća ljudi.

Kosovo- vječna tema

Kosovo je vječna tema političkog društva u Srbiji, a rješenje kosovskog pitanja postalo je ne samo jedna je od ključnih obveza u procesu eurointegracija i bitna stavka u regionalnim odnosima, već dijelom i točka prijepora globalnih sila koje se pokušavaju izboriti za što bolju geostratešku poziciju na zapadnom Balkanu.

Dijalog Beograda i Prištine pod pokroviteljstvom EU već mjesecima je u krizi, a dodatno ju je potaknula diplomatska aktivnost Srbije da osujeti prijem Kosova u Interpol i privoli što više malih država, članica UN-a, da povuku ili barem „stave na led“ priznanje neovisnosti Kosova.

Nakon što je Kosovu još jednom uspjela zatvoriti vrata međunarodne policijske organizacije, Srbija se par dana kasnije suočila s kosovskim carinskim mjerama kojima je pristojba na robu iz Srbije i BiH povećana prvo za 10, a potom i za 100 posto, pa su uslijedile pritužbe Beograda da Priština krši regionalni trgovinski sporazum (CEFTA) te Sporazum o stabilizacijui i pridruživanju sa EU (SSP).

Dodatni teret balast bila je odluka Skupštine Kosova da Kosovske sigurnosne snage (KBS) pretvori u vojsku, što Beograd doživljava kao ugrožavanje kosovskih Srba te prijetnju nacionalnoj sigurnosti, inzistirajući na ocjeni da je to i ozbiljna ugroza regionalnog mira i stabilnosti.

Tim je povodom na zahtjev Srbije održana sjednica Vijeća sigurnosti UN, ali se nakon nje nije stekao uvjerljiv dojam niti da će zapadni saveznici Kosova bitnije utjecati na Prištinu da opozove odluku o preustroju KBS u buduću vojsku, niti da će potpora Rusije i Kine Srbiji biti presudna za preinaku odluke kosovskih vođa.

Pokušaj približavanja rješenju kosovskog pitanja bile su ideje o „razgraničenju“ i „korekciji granica“, iza kojih su stajali Vučić i Thaci, ali su te teme ostale bez značajnije potpore i u Srbiji i na Kosovu.

Međutim, novo poglavlje u kosovskoj agendi otvorio je u drugoj polovici prosinca američki predsjednik Donald Trump odvojenim pismima Vučiću i Thaciju, u kojima obje strane poziva na postizanje sporazuma, što se u međunarodnim krugovima tumači kao odlučniji povratak SAD-a na Balkan i pritisak na Beograd i Prištinu da čim prije sjednu za stol.

Jedna od tema očekivanog kompromisa bi moglo biti i razgraničenje. Utoliko prije što Vučić već mjesecima sunarodnjacima ponavlja kako na Kosovu „nije sve naše, ali nije ni njihovo“.

Skroman napredak ka EU

Sveobuhvatni pravno obvezujući sporazum s Kosovom jedna je od dominatnih obveza na koju Srbiju svako malo podsjećaju čelnici EU.

No, Srbija se od početka pregovaračkog procesa nije dobro snašla s obvezama u procesu eurointegracija.

Potkraj godine Srbija je otvorila dva nova pregovaračka poglavlja s EU-om - poglavlje 17, o ekonomskoj i monetarnoj politici i 18, o statistici, uz poruke iz EU-a kako je napravljen još jedan važan korak ka članstvu, ali da vladavina prava i dalje ostaje ključna točka.

Analitičari su u prvim ocjenama poslije novootvorenih poglavlja istaknuli da je, u usporedbi s većinom država koje su u međuvremenu postale članicama EU-a, Srbija u zakašnjenju, jer su neke od njih pregovarački proces zatvarale za tri do šest godina, a Srbija četvrtu godinu pregovaračkog procesa završava sa samo 16 otvorenih poglavlja, od kojih su dva privremeno zatvorena.

Ključna primjedba Srbiji i u posljednjem izvješću Europske komisije ostaje da, unatoč vidljivim pomacima, nije postignut dovoljan napredak u poglavljima 23 i 24, poglavito u pogledu vladavine prava.

Gospodarstvo korak ispred politike

Sudeći po službenim podacima, gospodarstvo je u Srbiji uspješnije od politike. Ministarstvo financija tvrdi kako će gospodarski rast ove godine dosegnuti 4,2 posto, a u 2019. godini 3,5 posto.

Srbijanski ministar financija Siniša Mali predstavio je sredinom prosinca Program ekonomskih reformi za razdoblje od 2019. do 2021., koji je ocijenio "najvažnijim strateškim dokumentom“ u gospodarskom dijalogu s Europskom komisijom i državama članicama EU. Očuvanje fiskalne stabilnosti, potpora gospodarskom rastu i smanjenje javnog duga bit će prioriteti, poručio je Mali, navodeći da je u ovom trenutku javni dug Srbije na oko 55 posto bruto nacionalnog dohotka (BDP).

Mli je najavio da će Srbija treću godinu zaredom imati suficit u proračunu, jer ima “visoku stopu rasta i smanjuje udio javnog duga u BDP-u“, a nezaposlenost je, po podacima iz studenoga, ispod 15 posto. 

Dodatni poticaj daljem rastu trebao biti nastavak strukturnih reformi, koje su i na popisu smjernica Europske komisije Srbiji u posljednjem izvješću o napretku.

Srbiju po tim smjernicama čekaju reforme na tržištu energije i prometa, sektorskom razvoju, poboljšanju poslovnog ozračja i borbi protiv sive ekonomije, istraživanjima i razvoju, inovacijama i digitalnoj ekonomiji. Slijede i trgovinske, te reforme obrazovanja i stjecanja vještina, reforme zapošljavanje i tržišta rada, te socijalne zaštite.

Na polju infrastrukture, Srbiju u 2019. očekuje otvaranje važne i teške dionice autoceste na Koridoru 10, najavljeni su novi infrastrukturni projekti na željeznici, grade se dionice autocesta na Koridoru 11. 

Državni dužnosnici naročito su ponosni na projekt Beograd na vodi, za koji je investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, navodno, namijenio više od tri milijarde eura, ali su Beograd i država već dosad kroz infrastrukturu i imovinska rješenja uložili na desetine milijuna eura. 

Zastoji u odnosima sa susjedima

Početak godine i posjet predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu u veljači najavljivao je poboljšanje srpsko-hrvatskih odnosa, što je prvih par mjeseci rezultiralo i izvjesnim pomacima u suradnji na ostvarivanju prava hrvatske manjine u Srbiji, potrazi za nestalima, dogovorima o povratu kulturnih dobara.

Potom je uslijedilo novo zahlađenje nakon oštrih izjava srbijanskog ministra obrane Aleksadara Vulina o odnosu službenog Zagreba prema politici NDH i ustaškim zločinima u Jasenovcu, na što je vlada u Zagrebu reagirala zabranom ulaska Vulinu na teritorij Hrvatske.

Nove iskre dvije su strane razmijenile i uz obilježavanje obljetnice „Oluje“, a u međuvremenu skoro da nije ni bilo važnijih bilateralnih susreta koji bi značajnije pridonijeli zatopljavanju odnosa između Beograda i Zagreba.

Beograd je daleko od skladnih odnosa i sa Sarajevom, tim prije jer drži stranu Miloradu Dodiku koji je nakon izbora, uz vrlo nervoznu retoriku i ponašanje, zauzeo mjesto srpskog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Dok se u odnosima među državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije ne događa ništa drugačije nego prethodnih godina, Srbija nastoji ojačati veze sa susjedima iz EU. 

Tako je ocjena da su odnosi s Mađarskom „nikad bolji i na povijesnom maksimumu“, dok su u tijeku kvadrileteralni kontakti Beograda, Bukurešta, Sofije i Atene. Na posljednjem susretu s premijerima Bugarske, Rumunjske i Grčke, Vučić je najavio da se te četiri zemlje namjeravaju zajedno kandidirati za organiziranje svjetskog nogometnog prvenstva 2030. godine.

Sudeći po 2018. godini, Srbiju će i u 2019. čekati brojna iskušenja, no čini se da će u svemu dominirati potraga za rješenjem kosovskog pitanja.