U Venezueli, i inače problematičnoj državi Latinske Amerike, politička situacija je nestabilna još od smrti bivšeg predsjednika Huga Cháveza, a stanje se iz dana u dan sve više pogoršava. Suočeni s teškom ekonomskom krizom, građani u pravom egzodusu napuštaju zemlju, a rješenje nagomilanih ekonomskih i političkih problema se ne nazire zbog diktatorskog načina vladanja predsjednika Nicolasa Madura. Turbulentnu situaciju o Venezueli za tportal je komentirala Lidija Kos-Stanišić, dekanica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (FPZG), ujedno stručnjakinja za područje Latinske Amerike
Govoreći o uzrocima današnjih problema u Venezueli, potrebno se vratiti nekoliko desetljeća unatrag.
Lidija Kos-Stanišić podsjeća da je, za razliku od većine država Latinske Amerike, koje su se 1980-ih vratile u okrilje demokracije i pokušavale zaboraviti autoritarnu prošlost, Venezuela krenula suprotnim smjerom. Od 1958. godine nalazila se u elitom klubu latinoameričkih demokracija, a dolaskom na vlast ljevičara Huga Cháveza 1999. godine započeo je obrnut trend - udaljavanje od pravila igre predstavničkih demokracija i okretanje izravnoj demokraciji u kojoj narod donosi važne političke odluke.
'Građani su 'izravno' na referendumima komunicirali s predsjednikom, formulirali državnu politiku i zaobilazili političke stranke i zakone', objašnjava Kos-Stanišić.
vezane vijesti
Naglašava da je za Chávezove vladavine (1999.-2013.) i njegova 'socijalizma za 21. stoljeće' značajno smanjen stupanj društvene nejednakosti u državi.
'Ostvareno je to subvencioniranim programima jeftine nabave hrane, stanovanja, prijevoza, zdravstvenih usluga i obrazovanja te brojnim besplatnim socijalnim uslugama. Sve navedeno financirano je naftom kojom Venezuela obiluje', navodi Kos-Stanišić.
Kupaju se u nafti a ljudi gladuju
Stručnjakinja za Latinsku Ameriku smatra da se Chávezu posrećilo jer je početkom njegove vladavine cijena barela nafte bila oko 10 dolara, 2008. je iznosila 145 dolara, a 2013. godine oko 100 dolara.
'Samom tom činjenicom prihodi Venezuele su se udeseterostručili i bilo je sredstava za financiranje socijalnih programa i istomišljenika u inozemstvu (opskrbljivao je jeftinom naftom lijeve vlade, osobito Kubu i Nikaragvu). Država je kontrolirala cjelokupnu privredu i sve se više okretala vojsci. SAD je bio označen glavnim neprijateljem Venezuele, ali mu se i dalje prodavala nafta', objašnjava Kos-Stanišić.
Politička situacija u Venezueli pogoršala se nakon smrti predsjednika Cháveza i dolaska na vlast njegova nasljednika Nicolasa Madura 2013. godine, navodi naša sugovornica. Opozicija čiji je kandidat Henrique Capriles dobio 49 posto glasova tvrdila je da su predsjednički izbori bili namješteni. Pobjednikom je proglašen Maduro osvojivši svega 50,7 posto glasova.
'Maduro se suočio sa sve lošijom ekonomskom situacijom, nestašicom hrane, inflacijom i povećanom stopom kriminala. Problemi su se povećavali kako je padala cijena nafte na međunarodnom tržištu. Naime, nafta čini više od 90 posto izvoza Venezuele i državnih prihoda. Tim padom cijene nafte (barel nafte 2014. bio je 96 dolara, 2015. bio je 50 dolara, 2016. svega 40 dolara, a 2017.- 52 dolara) padaju i državni prihodi. U Venezueli nikada nije bila osobito razvijena industrija i sve što je bilo potrebno uvozilo se (kupovalo dolarima zarađenim prodajom nafte)', objašnjava Kos-Stanišić, dodajući da su nacionalizirana brojna poduzeća i farme, a ono malo prehrambene i industrije svakodnevnih potrepština zatvorilo je svoje pogone jer prodajom proizvoda po niskim, od države nametnutim, cijenama nisu mogli opstati.
Svakim danom, nastavlja, država je imala sve manje novca za socijalne programe i uvoz hrane, kućnih potrepština, lijekova itd., a situacija se nije poboljšala tiskanjem novca.
Maduro je, kaže stručnjakinja s FPZG-a, za nestašicu optuživao privatni sektor i SAD, smatrajući da se protiv njega i države vodi 'ekonomski rat' domaćih i stranih neprijatelja. Kos-Stanišić navodi i da se Maduro, u nemogućnost rješavanja problema i u strahu od opozicije koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u prosincu 2015. te počela skupljati potpise za njegov opoziv, počeo sve više diktatorski ponašati.
'Nije priznavao izborne rezultate, donosio je odluke i zakone dekretima i dao je vojsci, koja je imala trećinu ministra u vladi, još veće ovlasti u vođenju privrede. Vrhovni sud kojim je Maduro upravljao poništavao je gotovo sve odluke opozicijskog parlamenta', kazuje Kos-Stanišić.
U jesen 2016. tisuće ljudi izašle su na ulice i protestirale protiv Madura optužujući ga za ekonomsku krizu, diktatorsko vladanje i tražeći njegov opoziv. U proljeće 2017. godine, navodi dalje sugovornica, zabranio je vođi opozicije Henriqueu Caprilesu političko djelovanje na 15 godina te, u suprotnosti s ustavom, sazvao ustavotvornu skupštinu bez raspisivanja referenduma. Opozicija je na neslužbenom referendumu sakupila sedam milijuna potpisa protiv Madurove odluke. 'Također je bojkotirala izbore za ustavotvornu skupštinu i lokalne izbore, a režim je uspio uvjeriti dio siromašnih građana da moraju svoj glas dati čavizmu jer bi u suprotnom mogli ostati bez bonova za hranu', podsjeća stručnjakinja.
Godine 2018. situacija se pogoršala.
'Zbog nestašice hrane, kućnih potrepština, struje, vode i lijekova, nezaposlenosti, hiperinflacije, velike stope kriminala i ubojstava, sve više građana bježi iz zemlje. Predviđa se da će do kraja godine inflacija iznositi milijun posto. Tiskanje novca, ukidanje jakog bolivara i uvođenje suverenog bolivara ('brisanjem' pet nula), nova digitalna valuta petro, dizanje minimalne plaće za 34 puta, povećanje poreza, sve to neće poboljšati ekonomsku situaciju u Venezueli ni spriječiti odljev stanovnika. Demoralizirani građani više ne vide smisao izlaska na ulice i protestiranja, već se bijegom iz domovine pokušavaju spasiti', smatra Kos-Stanišić.
Podastrla je i poražavajuće podatke UN-a o egzodusu stanovništva koji se događa u Venezueli.
U Venezueli je prošle godine, prema procjenama, živjelo 31,3 milijuna ljudi. Od 2014. iz te zemlje je otišlo 2,3 milijuna građana. Većina ih je otišla u susjedne države, a oko milijun ih ima u Kolumbiji. Podaci govore da je tijekom 2017. gotovo 600.000 građana migriralo u Kolumbiju, 290.000 u SAD, 119.000 u Čile, 57.000 u Argentinu, 39.000 u Ekvador, 36.000 u Panamu, 35.000 u Brazil, 32.000 u Meksiko i 26.000 u Peru. Gotovo 208.000 vratilo ih se u domovinu svojih predaka – Španjolsku, 50.000 u Italiju i 24.000 u Portugal.
'Najveće je to raseljavanje stanovništva u zapadnoj hemisferi koje nije uzrokovano ratom, već ekonomskom situacijom', ističe Kos-Stanišić.
No situacija vezana za prihvat migranata počela se u posljednje vrijeme značajno mijenjati.
'Susjedne države koje su prihvaćale izbjeglice počinju zatvarati granice i otežavati ulazak u zemlju tražeći putovnicu, a građani zemalja primateljica bivaju sve više neprijateljski raspoloženi smatrajući da im oduzimaju posao, smanjuju plaće i koriste 'njihove' socijalne usluge', navodi ona.
Podsjeća da je u Latinskoj Americi učestala praksa neinterveniranja u poslove druge suverene države, osuđuje se 'ponašanje', ali se ne intervenira.
'Tako je bilo i u slučaju Venezuele. Osuđivala se politika Madura, posredovalo u pregovorima s opozicijom, eventualno nepriznavalo izborne rezultate. No u posljednje vrijeme problemi Venezuele prelili su se na susjede te se može očekivati neku konkretniju akciju. Kakvu? Pokazat će vrijeme', poručila je Kos-Stanišić.
