Jedno od najvećih iznenađenja ovog nam je tjedna priuštio Snoop Dogg, koji je na soundcloud aploudao hrpetinu vlastitih mikseva (ili ih barem on tako predstavlja) - uključujući i onaj s naslovom Tekno Euro Mixx. Kako Snoop u zadnje vrijeme snima stvari s Davidom Guettom i rumunjskim densericama u usponu, bilo bi logično očekivati da će se taj njegov 'tekno euro' svesti na Aviciija, Afrojacka i slične house-blockbustere... A kad ono, Snoop a.k.a. DJ Snoopadelic zabrijao na - nu-disco/deep house!!!

Pomisao da se Snoop Dogg u slobodno vrijeme đipa na Martina Buttricha i Tensnakea toliko je prebizarna da su mnogi odmah graknuli da to sigurno nije njegovih ruku rad, da mu je netko drugi složio selekciju i miks. Neki su zauzvrat isticali podosta traljavo miksanje kao krunski dokaz da nije imao pomoć sa strane.

Osobno, pak, pretpostavljam da ima nekog svog pajdu koji mu je preporučio tu mjuzu - i nije mi uopće teško povjerovati u mogućnost da nije riječ o pukom pokušaju da ispadne kul, nego da je staro pseto baš iskreno zavoljelo taj sound.

Što netko poput Snoop Dogga, uostalom, može dobiti s izletom u vode nu-disca? Niti u tome ima nekih velikih para niti će zaraditi neke bitne bodove kod većine svoje publike. A čak i ako bi zaključili da samo želi ispasti kul, činjenica i dalje jest da je mogao pokušavati ispasti kul i na mnoge druge načine, petljajući se npr. s indiejem ili s glitch hopom, moombahtonom, post-dubstepom, štatijaznam - no on se našao upravo u nu-discu.

Što itekako ima smisla! Koliko god da je Snoop kroz svoju karijeru ciljano napuhavao izvjesne aspekte svoje izvođačke persone, pretvorivši se po putu u jednodimenzionalnu karikaturu, Hugha Hefnera stonerskog hip hopa - ono što pouzdano znamo jest da čovjek stvarno voli duvati, a malo koji od današnjih žanrova elektronike je toliko stonerski ležeran kao što je nu-disco.

Rijetko se nailazi na glazbenike koji nisu više u cvijetu mladosti, a da svejedno prate novu i razmjerno opskurnu glazbu. Nitko, recimo, nije branio Diddyju da visi isključivo po VIP-ložama ultra-fensi klubova na Ibizi umjesto da se u Circo Locou blesira uz minimal techno. Dok su njegovi suvremenici žicali brojeve Davida Guette i Bennyja Benassija, on je u studio doveo izraelskog prog-tech majstora Guya Gerbera.

Robert Plant danas sluša Black Keys i Adele, u redu, no nekoć je bio jedan od najslavnijih zagovornika Swansa i Cocteau Twinsa. E, i znam da nije glazbenik, ali ne mogu odoljeti, a da ne spomenem i Michaela Cainea, koji je veliki chill-out connoiseur te je prije nekoliko godina složio kompilaciju 'Cained' sa stvarima od St. Germaina, Bent, Felixa Da Housecata...

Zašto su takvi slučajevi rijetkost?

Očito ima najviše veze s godinama, ali ne uvijek nužno u smislu da ljudi vremenom postaju konzervativniji - nego može biti i posljedica, jednostavno, akumuliranih godina profesionalnog bavljenja glazbom.

Kritičari koji iz tjedna u tjedan moraju poslušati i recenzirati XY albuma znaju imati periode kad im se glazba skroz zgadi. DJ-i koji vrte iz vikenda u vikend često u slobodno vrijeme slušaju sve, samo ne ono što inače vrte. Glazbenici koji sviraju non-stop desetljećima često u slobodno vrijeme vole raditi bilo što osim slušanja glazbe, kamoli da bi imali volje da istražuju nove zvukove. A kad i odluče malo promijeniti svoje slušateljske navike, tad se obično otisnu na neku od već predobro utabanih staza 'ugodnog starenja' (jazz, klasika, stari country, stari blues...).

Tako da sam višestruko impresioniran time što je jedan Snoop Dogg, u četrdesetoj godini svog života, postao fan neke tako lijeve muzike! I mislim da bi nam kao takav svima trebao biti uzor.