Kako prepoznati simptome preuranjenog puberteta? Iako kod puberteta postoji velika varijabilnost, donja granica za uobičajeni ulazak u pubertet kod djevojčica je osam, a kod dječaka devet godina. Sve ispod te granice upućuje na to da nešto nije u redu.

Kako to prepoznati? 'Prvi vidljivi znaci kod djevojčica su razvoj grudi, a u dječaka povećanje testisa i penisa. Kod djevojčica je prisutno povećanje jajnika, ali se to ne vidi', pojašnjava dječji endokrinolog, prof. dr. Mislav Dumić.

Upozorava kako kod manjeg broja djevojčica preuranjeni pubertet uzrokuje tumor u području hipofize. No, kod dječaka čak u 50 posto slučajeva ovu pojavu uzrokuje tumor. Dumić ipak kaže kako je uglavnom riječ o benignim tumorima.

U pubertetu i s godinom-dvije

Djeca koja su zahvaćena preuranjenim pubertetom, upozorava Dumić, izložena su mnogim frustracijama. 'Djevojčice u vrtiću moraju nositi uloške, dječaci doživljavaju neugodnosti kada idu na WC i to je veliki problem jer imate jedan nesklad između tjelesnog i mentalnog razvoja', dodaje. Ta djeca potpuno su spolno zrela. Tako se spominje ekstreman primjer jedne peruanske djevojčice koja je rodila s pet godina. Takvu se djecu stoga podvrgava mjesečnoj hormonskoj terapiji. Dumić kaže kako je u Hrvatskoj trenutno takvu terapiju zbog simptoma preuranjenog puberteta dobiva oko stotinu djece.

Usto, kaže kako se kod djece koja ranije spolno sazriju ranije zaustavlja rast. 'Što ranije ulaze u pubertet, rast se ranije zaustavlja', dodaje Dumić.

Iako se granica za ulazak u pubertet u svijetu snižava zbog socio-ekonomskih razloga, Dumić ističe kako preuranjeni pubertet ne uzrokuju vanjski utjecaji. Iako se u medijima često spominje piletina tretirana estrogenom kao uzročnik, Dumić zaključuje kako to nije dokazano te kako, stručnim izrazom rečeno, endokrini disruptori mogu imati minimalnu ulogu u uzrokovanju preuranjenog puberteta.

Utječe li hrana na preuranjeni pubertet

Prof. Tomislav Klapec s Katedre za biokemiju i toksikologiju Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku kaže kako je stav da izloženost tvarima koji narušavaju djelovanje hormona, endokrinih disruptura, još u utrobi majke, može dovesti do ovakvih poremećaja godinama poslije, na razini hipoteze. Dodaje da tek za nekolicinu endokrinih disruptora postoje čvrsti dokazi da su uzrokovali simptome preuranjenog puberteta kod ljudi.

'Među potencijalne uzročnike preuranjenog puberteta ulazi niz tvari koje u organizmu djeluju slično ženskom spolnom hormonu – estrogenu. Primjerice zearalenon, mikotoksin koji proizvode plijesni koje su dio prirodne mikroflore naših žitarica. Zatim, postoje fitoestrogeni koje proizvode biljke od kojih neke koristimo u prehrani, dok su ftalati i bisfenol A sastojci plastične opreme i ambalaže te mogu iz njih prelaziti u hranu. Prije su u stočarstvu bili dozvoljeni hormoni kojima je tretirana stoka radi povećanog prinosa mesa. Također, ostaci pesticida s hormonskim djelovanjem (npr. DDT) se povezuju s preuranjenim pubertetom te kontaminanti poput dioksina i polikloriranih bifenila', objašnjava njegov kolega s iste katedre, dipl. ing. Bojan Šarkanj

Što je zabranjeno?

Ipak, od endokrinih disruptora zabranjeno je korištenje atrazina, DDT-a, steroidnih hormona, bisfenola A u izradi dječjih bočica.
No i u znanstvenom svijetu postoje dvojbe oko ovih tvari: djeluju li na isti način kao ostali toksikanti, u smislu 'što veća doza – to veći učinak', ili drukčije. Naime, niz istraživanja upućuje na jače hormonsko djelovanje ovih tvari kod nižih nego kod viših doza, a to može utjecati na procjenu njihove toksičnosti, pojašnjava Klapec.

Stoga je Europska agencija za sigurnost hrane ove godine održala skup vodećih znanstvenika koji se bave ovom temom kako bi se unaprijedile procjene rizika izloženosti tvarima koje remete djelovanje hormona u ljudskom tijelu.

Unatoč mogućem riziku, naši sugovornici tvrde kako je korist, npr. bisfenola A, veća od eventualnog rizika unošenja te tvari u organizam. 'Unatoč dojmu u javnosti, hrana danas doista jest sigurnija nego ikad prije. Neke tvari se jednostavno ne mogu izbjeći, ali svim metodama prevencije i nadzora hrane koje su nam na raspolaganju možemo minimizirati nepoželjne posljedice za zdravlje', zaključuje Klapec.