Ekstremne temperature u Rusiji već su jednom spasile našu civilizaciju od propasti. U prosincu 1941. Hitlerove armije stale su pred Moskvom, a pri temperaturi od trideset stupnjeva ispod nule benzin i ulje počeli su se smrzavati, oružje i oruđe njemačke vojske postalo je neupotrebljivo, a vojnicima su se ledile suze u očima.

Kako ljudska civilizacija može biti spašena zbog činjenice da su u srpnju i kolovozu 2010. temperature u Moskvi sedamdesetak stupnja više no što su bile zimi sa 1941. na 1942?

Jednostavno tako što je klimatska katastrofa koja se zbiva nad Rusijom dovoljno dramatska i sugestivna da stvori svijest da više ne treba ispitivati granice izdržljivosti našeg planeta. Promijenila se i retorika ruskih dužnosnika koji su dosad teoriju globalnog zatopljenja smatrali zapadnom urotom protiv ruske energetske moći. Pritom je najmanje bitno što je zabrinuti Vladimir Vladimirovič iskoristio još jednu prigodu da demonstrira svoju pilotsku vještinu.

Kako god bilo, možda i nije riječ o globalnom zatopljenju, ali da nešto nije u redu, jasno je svakome. Naša civilizacija razvila se na Sredozemlju i u Europi upravo zbog klimatskih pogodnosti. Naseobine se ne grade u područjima ekstremnih klimatskih uvjeta. Da su prije tisuću godina velike poplave bile uobičajene u srednjoj Europi kao što su posljednjih godina, gradovi poput Praga, Varšave ili Berlina nikada ne bi ni nastali, a ako se nastave današnji klimatski trendovi, srednjoeuropske gradove bit će sve teže i sve skuplje održavati. Nadajmo se da će ih biti moguće održati.

Pođimo od pretpostavke da fosilna goriva nisu uzrok klimatskih poremećaja. Nebitno. Tko prošeće do autobusnog kolodvora i osjeti smrad ispušnih plinova, lako će shvatiti da takvo što ne može biti dobro, sve da i ne izaziva rak i globalno zatopljenje. Izgaranje fosilnih goriva zaudara toliko nesnosno da je to dovoljan razlog da ih se pošalje do vraga i tu ne pomažu ni bezolovni benzin, ni katalizatori, ni usavršena tehnologija karburacije. Motori s unutarnjim izgaranjem, taj sveprisutni sastojak naše svakodnevnice, izum su devetnaestog stoljeća, izum kompliciran i prljav. Naša hipertehnološka civilizacija jamačno je sposobna izumiti nešto drugo, nešto bolje, čišće i jednostavnije, pa se čini da je utemeljena teorija zavjere po kojoj naftna industrija koči razvitak tehnologije električnog pogona, hladne fuzije ili pak vodika kao alternative naftnim derivatima.

No pokušajmo razmišljati praktično. Pretpostavimo da Bijela kuća (pod dojmom one odvratne katastrofe u Meksičkom zaljevu) i Kremlj (pod dojmom Putina zagledanog u znanstvenofantastično, tjeskobno sivo i žućkasto nebo na Moskvom) već sutra bez ostatka shvate da je situacija alarmantna i već prekosutra krenu u akciju, usklade stavove s ostalim velesilama i objave da moramo prestati koristiti fosilna goriva.

Što bi se zbilo sa stotinama tisuća, možda milijunima zaposlenih u naftnoj i automobilskoj industriji? Što bi se dogodilo s dionicama naftne i automobilske industrije i kako bi to utjecalo na burzu? U kojem pravcu bi krenuo kapital? Kako najbrže i najbezbolnije izvršiti konverziju strojeva koje pokreće benzin u one koje pokreće primjerice već spomenuti vodik? Osim tehnoloških, koje su moguće društvene i ekonomske posljedice te konverzije? Kako bi se u tom sveopćem napuštanju nafte ponašali Chávez, Gaddafi i Saudijska Arabija? Je li naša civilizacija u stanju preživjeti tu dramatsku tehnološku, društvenu i ekonomsku, zapravo nesagledivu promjenu? Drugim riječima, i takvo ponajbolje, gotovo utopijsko rješenje potencijalno je opasno. Ostaje samo jedno meritorno pitanje: hoće li postupna konverzija fosilnog pogona u neki drugi pogon biti dovoljno učinkovita i brza? Ili više nemamo vremena za postupnost? Da čekamo kišu? Moskovljani su je dočekali, ali je u Kini kiša izazvala katastrofalne poplave. Pritom se nitko se nije stigao upitati je li ta kiša kisela.

Možda je za početak dovoljno širenje spoznaje da pušači nisu krivi za loš zrak. Uostalom, u okusu duhanskog dima može se potpuno uživati samo na čistom zraku, onako kao što vino treba piti samo u besprijekorno čistoj, prozirnoj čaši.