Vijest je bila uredno popraćena, ali bez očekivanih popratnih aklamacija. Rezultat tome nije doduše kakvo snažno protivljenje budućem sporazumu, već više činjenica da se o njemu ionako neformalno dogovaralo već godinama, da pregovorima još nije određen ni službeni datum početka (pretpostavlja se, ovog ljeta) te da bi u najoptimalnijoj varijanti trebali trajati dvije godine.

No ulozi takvog sporazuma, za kojeg njegovi protagonisti tvrde da se radi o najvećem bilateralnom trgovinskom sporazumu na svijetu, zaslužuju barem orijentacijski uvid.

Što se tiče samih brojki, protagonisti su na dobrom tragu. EU i SAD zajedno drže skoro polovicu svjetskog bogatstva (oko 47 posto) te su odgovorni za otprilike trećinu svjetske trgovine. Dnevno, prijenos roba i usluga preko Atlantika doseže vrijednost i do dvije milijarde eura. A prema statistikama Europske komisije iz 2011., godišnji promet između EU-a i SAD-a iznosi oko 454 milijarde eura. Dakle, prvi argument je poprilično jasan.

EU je prvi trgovinski partner SAD-a, i obrnuto. Carinske prepreke su već relativno niske (porezi ispod 3 posto), a sporazumom bi se uskladili standardi, regulacije i certifikati, posebice u prehrambenom sektoru. Ciljevi sporazuma, prema službenim procjenama, zvuče ohrabrujuće. Rast BDP-a (0,4 posto za SAD, 0,5 posto za EU), otvaranje niza novih radnih mjesta te konzekventno, lakši i brži izlazak iz krize.

Zatim, na temu sporazuma postoji već neko vrijeme politički konsenzus, posebice među vladajućima s obje strane, što umnogome olakšava početak pregovora. Konsenzus istina ne proistječe iz kakvih dubinskih suglasja, već iz toga što se sporazum posebice u ovom trenutku zgodno predstavlja kao efikasna (iako popratna) strategija izlaska iz krize, u kojoj i jedna i druga ekonomija stagniraju već godinama. Tu je i jačanje konkurencije pred Kinom, što je i izrijekom potvrdio predsjednik američkog Vijeća za stranu trgovinu Bill Reinsch za Financial Times 'Oboje smo suočeni s istim izazovom, a taj izazov je Kina'. Sporazum je i logični nastavak neuspjeha multilateralnog sporazuma unutar Svjetske trgovinske organizacije, nakon čega su se velike ekonomije okrenule bilateralnim pregovorima.

Mogući problemi i zastoji

No, kako je već istaknuo jedan komentator, što zapravo mogu očekivati dva 'bolesnika' svjetske ekonomije od novog sporazuma posebice ako se uzme u obzir da se ni jedan ni drugi ne smatraju pokretačima suvremene globalne ekonomije.

Prve probleme ekonomske bi sile mogle očekivati pri usklađivanju normi i regulativa čime bi se moglo bitno produžili pregovore. Primjerice, Unija ima mnogo stroža pravila zaštite okoliša koja vrijede za industrijsku proizvodnju, a realno je pitanje koliko će se tu američki proizvođači pokazati fleksibilnima.

Najteži pregovori očekuju se paku domeni prehrambene industrije, a dovoljno je prisjetiti se da je korištenje hormona rasta u uzgoju goveda i genetski modificiranih organizama već duže vremena predmet razdora između EU-a i SAD-a. Unija se držala svojih strogih pravila, a SAD je sa svoje strane zabranjivao uvoz nekih europskih proizvoda, kao što su sirevi. Francuski mediji podsjetili su među ostalim da su zajedničku poljoprivrednu politiku EU-a već redovito u SAD-u nazivali protekcionističkom te su se bunili da su carinske stope za izvoz previsoke.

Sporazum ima i potencijalno negativne političke posljedice. Naime, mnoge bi ga zemlje u razvoju mogle smatrati 'kao formu isključivanja' ili čak 'ucjenjivačkim', a upitno je koliko je u njega moguće ugraditi fleksibilnu klauzulu o primanju novih članica, o kojoj je govorio Barroso. Time bi se Europa, privilegirajući samo jednog velikog partnera, mogla na neko vrijeme lišiti suradnji sa zemljama u razvoju, tvrdi Rolf Langhammer iz Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu.

Ukratko, sporazum koji na papiru izgleda kao logičan i samorazumljiv mogao bi se u praksi pokazati znatno kompleksnijim no što se to na prvi pogled čini.