Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su burne godine za čitavu Latinsku Ameriku. Nakon revolucije u Kubi, u mnogim zemljama nije bilo mirno - a 'Veliki brat' iz Washingtona se, kao u Čileu 1973, pobrinuo da neka zemlja već izborima ne prihvati marksistička načela.

U susjednoj Argentini također je bilo napeto: tamo je dugo vremena na vlasti bio diktator Juan Peron - koji je Drugi svjetski rat proveo u Italiji 'studirajući' Mussolinijev fašistički režim, ali šezdesetih su se redali predsjednici dok je zemlja zapadala u sve dublji kaos. Jer Peron (kao što se neki sjećaju iz filma 'Evita' u kojem drugu ženu diktatora glumi Madona) još je četrdesetih uspio osvojiti mnoge Argentince obećanjima o zlatnom dobu i blagostanju - za sve građane.

Naravno, takvo obećanje se nikad ne može ispuniti i neki su i među peronistima previše doslovno shvatili obećanja siromašnima - sve do otvorene pobune poput one u Cordobi 1969. ('Cordobazo'). Juan Peron u to doba nije bio predsjednik, ali se 1973. vratio na vlast, što je dovelo tek do kratkotrajnog smirivanja. Već nakon nekoliko mjeseci je preminuo, a njegova (treća) supruga Isabel Martinez de Peron postala je prva predsjednica u Južnoj Americi.

'Odredi smrti' zloglasne AAA

No već tada je bilo veliko pitanje kome je ona uopće predsjednica: jer zemljom je vladao kaos i za predsjednicu nisu marili ni Montonerosi i drugi pobunjenici koji su težili socijalističkoj revoluciji, a još manje Alianza Anticomunista Argentina, paravojna organizacija koja je već otvoreno provodila teror nad svim neistomišljenicima. Farsa s predsjednicom nije dugo potrajala - 1976. je izveden vojni puč i na čelo države je došao zapovjednik argentinskih oružanih snaga, Jorge Videla

Deutsche Welle u svojoj analizi ističe i kako nema ni najmanje dvojbe o teroru koji su provodili 'odredi smrti' zloglasne AAA, o logorima, mučenjima i o najmanje 30 tisuća Argentinki i Argentinaca koji su odvedeni - i za mnoge se ni danas ne zna gdje im je grob. Usred tog nasilja i kaosa, Argentina je 1973. dobila novog provincijala isusovačkog reda. Bio je to Jorge Mario Bergoglio, današnji papa Franjo. Baš kao i čitava Argentina, i tamošnja Crkva je prolazila kroz teška vremena. Jer baš kao što se i hunta pozivala na konzervativne ideale pretežito katoličke Argentine, tako je i mnoštvo svećenika i redovnika spremno dijelilo sudbinu siromašnih župljana u otporu diktaturi - sve do likvidacije.

Crkva se uvijek iznova suočava s teškim vremenima kad se njezini vjernici odjednom nađu s obje strane bojišnice. U nekim slučajevima je posve izvjesno stala na 'krivu' stranu - poput nacističkog kvislinga u Slovačkoj, katoličkog svećenika Jozefa Tisoa. Čak je i francuski ratni predsjednik i heroj Prvog svjetskog rata, general Philippe Petain, zahtijevao - i uglavnom dobio podršku Crkve u izgradnji Francuske koja neće raditi nevolje nacističkim okupatorima.

Rasprave o Stepincu još traju

U mnogim drugim slučajevima, odnosi Crkve i diktature nipošto nisu tako jednostavni. Još uvijek se vode rasprave i o ulozi hrvatskoga kardinala Alojzija Stepincakoji je nakon rata osuđen za suradnju s okupatorima makar je izvjesno kako su mnoge optužbe kojima se teretilo Stepinca bile neutemeljene. S druge strane, teško je reći i koliko je hrvatski kardinal doista pomogao da se spriječe zločini jer je i Stepinac spremno prihvatio samostalnu državu Hrvatsku - pa makar i u tim, ratnim okolnostima. Ali je isto tako poznato kako su mnogi katolički svećenici, što je Stepinac svakako znao, bili na 'drugoj strani': konačno, i tadašnji predsjednik ZAVNOH-a Andrija Hebrang (stariji) u partizanima se oženio - naravno, u crkvi

Utoliko se postavlja pitanje moraju li dušobrižnici doista biti i likvidirani kako bi 'dokazali' da se protive zločinima diktature u kojoj žive. Za vrijeme nacista u Njemačkoj, takvih primjera je bilo i više nego dovoljno: čitav niz svećenika i redovnika je završio u logorima, a nacistima su osobito bili trn u oku aktivni pripadnici katoličkih sindikata i stranke katoličkog centra koji su hrabro prkosili diktaturi.

Odluka nikad nije bila laka ni za poglavare Katoličke crkve. Tako se i papi Piju XIIzamjera što nije glasno i jasno osudio nacističke zločine dok su se vagoni kotrljali prema koncentracijskim logorima. A mora se podsjetiti i kako nije bilo ni previše glasnih osuda tadašnjeg pape Pavla VI dok je trajala strahovlada u Argentini

Je li likvidacija jedini dokaz nevinosti?

Što je tada mogao učiniti provincijal isusovaca u Argentini? Njegova funkcija zapravo uopće nije ni zamišljena za 'odnose s javnošću', kako bi se to danas reklo. Provincijal je organizacijski čelnik jedne pokrajine crkvenog reda (koja se često niti ne poklapa s državnim granicama) i u javnosti je mnogo manje prisutan nego biskupi, kardinali - ili pape. Je li Bergoglio onda mogao spriječiti zločine koji su se zbivali u njegovoj domovini? Pa čak i kad su neki, poput svećenika Christiana von Wernicha i kapelana policije Buenos Airesa, osobno sudjelovali u mučenjima i likvidacijama?

Optužbe protiv sadašnjeg pape su još teže: tvrdi se kako ne samo da nije spriječio, nego je i aktivno podržavao tadašnju vojnu diktaturu - sve do prokazivanja nekih isusovaca koji su jasno stali na stranu revolucionara. To tvrdi i Fortunato Mallimacci, bivši dekan fakulteta za sociologiju Sveučilišta u Buenos Airesu, koji poručuje kako će Bergogliu 'presuditi povijest'.

Ipak, treba dodati kako se tom poviješću Argentine vrlo aktivno bavio i sam Jorge Mario Bergogliokoji je i kao kardinal sudjelovao u povjerenstvu koje je težilo pomirenju među Argentincima. Doduše, napetosti još ima, baš kao i pitanja tko je kad bio na čijoj strani - pa tako i 'kardinal siromašnih', kako u Argentini zovu današnjeg papu. Ali nekakvog recepta što da čini Crkva u takvim slučajevima - nikad nije bilo i teško je reći da će ikad biti.