Političar kojeg građani izaberu da se za oko 16 do 22 tisuće kuna mjesečno brine o njihovoj dobrobiti svjesno pristaje na odricanje od velikog dijela privatnosti. U opisu posla političara jest to da se slikaju, snimaju i odgovaraju javnosti, ali kada novinari otkriju ili pitaju nešto što bi ih moglo kompromitirati, onda se mnogi od njih pozivaju na pravo na privatnost. Tako se i premijer Zoran Milanović prošli tjedan zabrinuo za privatnost novog ministra turizma Darka Lorencina te mu nije dozvolio da odgovori novinarima na pitanje o svojim kreditima navedenima u (javnoj) imovinskoj kartici.

Zabrana odgovaranja na legitimna novinarska pitanja sama je po sebi skandalozna, no Milanović je u tom slučaju pokazao i da mu samom nisu jasne granice privatnosti političara. Naime samo sat vremena prije zabrane Lorencinu da odgovori na pitanje Milanović je na sjednici Vlade govorio o tome da 'imovina političara nikako ne može biti privatna stvar'. A što su tri stambena kredita nego dug na Lorencinovu imovinu?

Profesor na Fakultetu političkih znanosti Berto Šalaj, stručnjak za političku socijalizaciju i obrazovanje te demokraciju i civilno društvo, također nije mogao jasno podvući crtu između javne i privatne sfere političara. No kada je u pitanju slučaj zabrane pitanja Lorencinu, Šalaj kaže da bi premijer ipak morao biti konzistentan što se tiče transparentnosti imovine političara: 'Milanović najprije zacrtava visoke kriterije transparentnosti u Vladi, a onda za manje od sat vremena, na primjeru, pokaže kako zapravo misli da je imovina privatna stvar. Premijer i inače pokazuje nedosljednost u svom ponašanju, što nije dobro', rekao je Šalaj, ističući, naravno, da je pitanje o Lorencinovim stambenim kreditima bilo potpuno na mjestu.

S njime se slaže i profesorica novinarske etike na FPZ-u Gordana Vilović. Ona kaže da je premijer definitivno pogriješio zabranivši novinarsko pitanje: 'Nisu novinari uvijek tako zločesti, a i puno je bolje da ministar sam objasni sve nedoumice kako ne bi ostavio prostor za glasine. Mislim da je Milanović prebrzo reagirao. Teško mu je vidjeti kako se nekim ljudima vade crijeva...'

Drugi primjer kada je premijerova privatnost dovedena u pitanje je noćenje u vikendici njegova prijateljaEmila Tedeschija na Hvaru prošle godine. Dok je Milanović emotivno branio svoje pravo na dugogodišnja prijateljstva i noćenja kod koga god želi, novinari su se zapitali je li moguć sukob interesa ako je premijer blizak s bogatim poduzetnikom kojega se mjere Vlade itekako tiču. Berto Šalaj je što se tiče tog primjera ostao neodređen: 'Tu je stvarno teško povući granicu. On mora procijeniti je li politički mudro to što se druži s poduzetnikom. Javnost je trenutno osjetljiva na takve izraze prijateljstva zbog nedavnih primjera političke korupcije u najvišim razinama vlasti pa je reakcija logična.'

Daria Mateljak, komunikacijska stručnjakinja, kaže da se u tom slučaju više radilo o problemu komunikacijskog stila: 'Da političar kojega se upita što je radio za vikend i s kim se družio vrlo mirno i jednostavno odgovori na pitanje, bez pokazivanja uvrijeđenosti, onda bi i reakcija javnosti bila umjerenija. Mediji često rade priče i tamo gdje ih nema i senzacionalistički pristupaju vrlo jednostavnim stvarima. Političarima se ne smije uzeti pravo na slobodno i privatno vrijeme i druženje, ali moraju biti u stanju jasno objasniti gdje su bili i što su radili.

Pitanja na koja političar nikada ne smije uskratiti odgovor novinarima su, osim imovine i pojašnjavanja donesenih odluka, ona o tome koliko ih je koštao odlazak na godišnji odmor - ističe Mateljak i upozorava da treba znati razlikovati znatiželju od interesa javnosti.

Ono što javnost ne bi smjela jest zadirati u obiteljski život političara: 'Poticanje fotografa da čekaju političare na odmoru, plaži, u kafiću ili na privatnim događajima smatram neprimjerenim. Dužnosnici bi trebali imati više privatnosti prilikom važnih događaja u doista privatnoj domeni – rođenja, smrti, vjenčanja u obitelji. Sve što ima veze s njihovom djecom trebalo bi imati posebnu zaštitu, jer je tu vrlo lako prekoračiti granice zaštite prava djeteta.'

Na zaštitu prava djece upozorila je i Gordana Vilović kazavši da se o njima ni u kojem slučaju ne bi smjelo pisati: 'Ne bi trebalo ulaziti u duboke osobne stvari političara koje nemaju veze s javnošću. Što se tiče privatnosti u slučaju bolesti, to je ostavljeno njima na odluku. Premda i bolest spada u nečiju duboku privatnost, oni bi to trebali sami obznaniti javnosti.' Vilović primjećuje i da je što se tiče navedenih pitanja u medijima učinjen velik iskorak.

Kada je u pitanju ljubavni život političara, tu Vilović kaže da supruge političara ipak nisu toliko zaštićene kao djeca jer su odrasle osobe. Ako pak političar ima ljubavnicu, tada također nije sigurno koliko je objava te informacije u interesu javnosti. U slučaju da je političar sklon osuđivanju prijevara i zalaganju za obiteljske vrijednosti, tada bi objava da političar ima ljubavnicu bila korisna građanima da mogu prepoznati licemjerje. Također, ako je ljubavnica na neobičan način dobila dobar posao za vrijeme te veze - preljub postaje vijest od javnog interesa i pitanje sukoba interesa.

Šalaj podsjeća na primjer kada je zadiranje novinara u obiteljski život dovelo do afere koju trenutno ispituje USKOK. Naime bivši ministar Veljko Ostojić dao je ostavku zbog posla njegove šogorice i sumnjive prodaje zemljišta u Balama.

Građani danas, kaže Šalaj, imaju puno veću svijest o pravu na pristup informacijama nego prije nekoliko godina, kada je vladao Ivo Sanader: 'Tada mediji nisu tako propitivali imovinu ministara kao danas. Takav pristup sazrijeva s vremenom, ali treba paziti da to ne preraste u paranoju. Mediji trebaju imati ulogu nadzora političara, ali razumijem i političare koje mediji prate na svakom koraku - nije ni to jednostavno izdržati.

Jasnu granicu između privatnog i javnog kod političara, dakle, nije moguće definirati. Ona ovisi o tome kolika je odgovornost političara, o samom stavu i ponašanju te osobe, a na kraju i o javnosti, odnosno novinarima, koji različito doživljavaju ljude. No vrlo je važno da građani osvijeste to da u jednom slobodnom društvu ne smije biti zabranjenih pitanja. Ako neko novinarsko pitanje zaista zadire u privatnost političara, tada će vješt govornik znati pristojno argumentirati zašto uskraćuje odgovor javnosti. Sve drugo je nepoticajno, bahato i izaziva opravdanu sumnju.