Zbog stalne nestabilnosti na Bliskom istoku, osobito zbog rata u Siriji te prijetnji iz Irana, Washington je ove jeseni pokrenuo inicijativu za formiranje vojnog saveza arapskih država koji bi činile one s većinskim sunitskim stanovništvom, a čiji bi arsenali trebali osigurati regiju od učestalih prijetnji šijitskog Irana. Američka inicijativa o osnivanju arapskog NATO-a datira od ranije, a 2015. godine je i formalno prihvaćena na Arapskom samitu održanom u egipatskom Šarm el Šeiku, gdje je i dobila naziv Strateški savez za Bliski istok (MESA).

Ideja o arapskom NATO-u, koji bi činile vojske Saudijske Arabije, Egipta, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Omana, Bahreina i Katara, uz mogućnost naknadnog proširenja na Maroko i Libanon, naišla je na poprilično plodno tlo u tim zemljama. Štoviše, početkom prošlog mjeseca na poligonima u zapadnom Egiptu održane su prve dvotjedne kombinirane vojne vježbe nazvane 'Arapski štit 1', u kojima su sudjelovale kopnene, zračne, mornaričke i specijalne snage Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Kuvajta, Bahreina i Jordana.

Prema riječima bahreinskog ministra vanjskih poslova Kalida bin Ahmeda Al Kalife, ideja o stvaranju specifičnog arapskog vojnog saveza još uvijek je u povojima, ali bi u praksi mogla zaživjeti već iduće godine.

'Savez za sigurnost i napredak u regiji na pravom je putu za ostvarenje. Članstvo je otvoreno za sve koji će se pridržavati osnovnih principa saveza što bi, osim vojne, trebao ojačati gospodarske veze među članicama i postati svojevrstan stup stabilnosti u Zaljevu', kazao je Al Kalifa na nedavno održanom samitu o sigurnosti u regiji u bahreinskoj prijestolnici Manami.

Vojna nekompatibilnost

O savezu je govorio i general bojnik bahreinskog ratnog zrakoplovstva Hamad bin Abdulah al Kalifa, inače rođak bahreinskog ministra vanjskih poslova iz obitelji Kalifa, vladajuće kuće u toj otočnoj kraljevini u Perzijskom zaljevu.

'Riječ je o američkoj ideji koju su odobrile arapske zemlje iz Zaljeva, ali ona još uvijek nije dobila svoj konačni oblik. Očekujem da će savez biti uspješan', ocijenio je zapovjednik ratnog zrakoplovstva Bahreina.

Iako još uvijek nisu utvrđeni svi detalji vezani za bliskoistočni vojni savez, informacije s terena govore kako je plan američke administracije o osnivanju alijanse koja bi se suprotstavila Iranu djelomično moguć. Pojedine arapske zemlje već su se uključile u zajedničke vojne vježbe i operacije te razmjenu obavještajnih informacija, a dio njih sudjeluje u ratu u Jemenu, kojim zapovijeda Saudijska Arabija.

Ipak, vojni i politički analitičari smatraju kako budućnost tog saveza nije na čvrstim temeljima te mu predstoji čitav niz izazova. Jedan od njih je i nekompatibilnost naoružanja članica jer osam država koristi različite vojne platforme; američke, europske i ruske. Primjerice, Egipat u sklopu svojeg ratnog zrakoplovstva koristi američke zrakoplove F-16 u nekoliko verzija, zatim francuske lovce tipa Mirage 2000 i Rafale, ali i nedavno nabavljene ruske Migove-35 te izvoznu kinesku verziju ruskog Miga-21 nazvanu F-7. Slična je situacija s helikopterima, ali i u ostalim rodovima vojske.

Saudijska Arabija se pak oslanja na američke lovce tipa F-15 i europske Eurofightere te jurišnike tipa Tornado. Ujedinjeni Arapski Emirati također kombiniraju američku i francusku aviotehniku pa se s pravom postavlja pitanje kompatibilnosti, odnosno može li se američka oprema koristiti na neameričkom oružju i obrnuto. Naime, ukoliko neka država kupi američki borbeni zrakoplov, ona mora poštivati stavke ugovora prema kojem nije moguće staviti neameričko oružje na američki borbeni sustav bez posebnog odobrenja američke vlade, na što je ovih dana podsjetio Rick Groesh, potpredsjednik tvrtke Lockheed Martin za Bliski istok.

Izjalovljeni planovi

Pored toga, problem u ostvarivanju saveza moglo bi predstavljati pitanje razmjene informacija jer je otprije poznato kako među članicama arapskog NATO-a postoji čitav niz političkih nesuglasica. Jedna od njih je ovih dana vrlo aktualna, a odnosi se na uvođenje embarga Kataru, koji je prošle godine inicirala Saudijska Arabija, a prihvatili Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein.

Jedan od konkretnih problema suradnje među arapskim zemljama pao je nedavno na ispitu u borbi protiv tzv. Islamske države. Označivši Islamsku državu kao glavnu prijetnju stabilnosti, šest zemalja članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt, Katar, Oman, Bahrein) je 2014. godine, s Marokom i Jordanom, razgovaralo o vojnoj konsolidaciji i integraciji u kolektivni obrambeni savez.

Planovi o vojnom savezu izjalovili su se iz više razloga, ponajviše zbog različitih stajališta prema ratu u Siriji, srdačnih veza Omana i Irana te katarskih simpatija prema Muslimanskom bratstvu, što nikako nije odgovaralo Egiptu i Saudijskoj Arabiji. Upravo stoga je i Rijad, uz potporu Ujedinjenih Arapskih Emirata, prošle godine razmatrao plan osvajanja Katara.

Kuvajtski poučak

Nesuglasice su i ranije smetale osnivanju i djelovanju arapskih vojnih saveza. Dovoljno se prisjetiti kolektivnog straha arapskih zemalja od sovjetske najezde nakon što je Moskva u prosincu 1979. intervenirala u Afganistanu, nešto ranije zbog izbijanja Islamske revolucije u Iranu te tijekom iračko-iranskog sukoba, što je dovelo do uspostave tzv. Obrambenih snaga poluotoka, kojima je upravljalo Vijeće za zaljevsku suradnju.

Obrambene snage poluotoka raspale su se vrlo brzo, ponajviše zbog ogromnog rivaliteta među članicama, ali i nemogućnosti uspostave funkcionalne zapovjedne strukture koja je prodrmana napadom Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990., odnosno invazije jednog člana saveza na drugog člana, što je u opreci s člankom 5. Sjevernoatlantskog ugovora na kojem se temelji NATO, koji bi primjenjivao budući arapski savez, a koji kaže kako je napad na jednu državu članicu istovremeno napad na sve ostale članice.

Upravo te nesuglasice među članicama i različita stajališta prema problemima u najbližem susjedstvu ključni su argumenti za propast sunitskog saveza, kojim američki predsjednik Donald Trump namjerava zaplašiti šijitski Iran.