Kao prvo, riječ je o 'opisu' koji ne opisuje ama baš ništa – jer sam po sebi ne govori o kojim je uopće kvalitetama riječ (Je li to glazba za plesanje? Glazba koja zvuči super dok se šećeš po pustoj noći? Glazba koja je idealna za plažu? Glazba koja nije za plažu? Itd., itd.)!

U redu, nismo svi glazbeni kritičari pa da moramo uvijek podrobno opisivati glazbu – u svakodnevnoj komunikaciji bilo koja varijacija na 'ovo je dobro/loše' je obično sasvim dovoljna, a ako je u praktičnoj uporabi 'ovo je kvalitetna glazba' najčešće sinonim za 'ovo mi je dobra glazba', što je tu onda problematično?

Pa, problematično je to što ipak nije običan sinonim, što se s pojmom 'kvalitetne glazbe' ljudi pozivaju na nedefinirane više instance kako bi implicirali da glazba koja im je dobra nije dobra samo subjektivno, nego i koliko-toliko objektivno. A 'objektivno dobra glazba' – ne postoji.

Što znači 'biti kvalitetan'?

Krenimo, za početak, od definicije pojma 'kvalitetno' na Hrvatskom jezičnom portalu: imamo s jedne strane 'dobro, temeljito, vrsno' (jako subjektivno sve odreda, ne?), a s druge 'na kvalitetan način [raditi kvalitetno, igrati kvalitetno]'.

Kako se s potonjim objašnjenjem samo vrtimo u krug, preostaje skoknuti do 'kvalitete', koja ima četiri definicije. Jedna je također poprilično subjektivnog karaktera ('razina kakvoće, vrsnoća'), ali su zato ostale tri već vrijednosno neutralnije: 'bitna i istaknuta značajka', 'bitno svojstvo, narav, priroda', 'osobina ili karakterna crta'. Dakle, ako bismo išli logikom ¾ definicije kvalitete – SVA je glazba 'kvalitetna'! Na ovaj ili na onaj način.

Etiketa 'nekvalitetne glazbe' najčešće se lijepi ili na suvremenu popularnu glazbu u izvedbi mladih djevojaka ili na suvremenu popularnu glazbu u izvedbi mladića koje obožavaju djevojčice. Svi sigurno očekujete da ću sad stati u obranu nečega od navedenog – pa ću stoga uzeti jedan skroz drugačiji primjer. ;)

Nasenblutenov 'Cocksucker' je komad gabbera iz devedesetih, jedna minuta adolescentskog audio-terora za kakav bi stvarno malo rekao da je 'kvalitetna glazba'... Ali ponajmanje zato što ta stvar nema svoje – kvalitete.

Evo ih samo nekoliko:
- stvar je jako kratka
- nema melodiju
- agresivna je
- jako je brza, puno brža od većine glazbe koju većina nas sluša
- jako je vulgarna, kao stvorena za tinejdžere koji žele živcirati svoje roditelje (...i manje-više bilo koga drugoga, ako treba)
- sirova produkcija (rađeno na Amigi!)
- pneumatični udarci te ritam bez ikakvog swinga – u kombinaciji sa svim gore navedenim kvalitetama – daju sveukupni dojam dehumaniziranosti, šake u oko društvenim normama glede toga što je 'glazba s dušom' (naslov matičnog albuma: '100% No Soul Guaranteed').

Naravno, kao što svi znamo, glazba se karakterizira kao 'kvalitetna' jedino ako je krase određene kvalitete, koje se po nekakvom labavom društvenom konsenzusu doživljavaju kao pozitivne, hvalevrijedne... Problem je, samo, u tome što su katkad ujedno i posve – proturječne.

Primjerice, za pojam 'kvalitetne glazbe' obično vezujemo sofisticiranu svirku i kakvu-takvu kompleksnost skladbi – dok je istovremeno jedan od najslavljenijih mitova u mitologiji moderne glazbe onaj punka, pokreta kojem je jedan od ciljeva bio upravo obezvređivanje spomenutih kvaliteta!

'Cocksucker' odlikuje nekoliko kvaliteta zbog kojih je punk bio i ostao na cijeni (buntovnost, izravnost, sirovost), a to što te kvalitete – koje nezanemarivo velik broj ljudi doživljava kao pozitivne – svejedno nisu dovoljne da se čak ni punk, a kamoli 'Cocksucker' kvalificira kao 'kvalitetna' glazba... Pa, to govori štošta o tome koliko su ljudi voljni živjeti u sjeni autoriteta i tradicije, u tihom sramu.

Još jedna stvar koju ne volim kod pojma 'kvalitetne glazbe' je što ideal traži u glazbi koja izbjegava ekstreme, koja je u svemu umjerena: da bi glazba bila 'kvalitetna', obično treba biti glazbenički zrela, ali ne i razmetljiva (jer je to onda 'izdrkavanje'); kompleksna, ali ne previše (jer je onda 'arty-farty'); ne na prvu loptu, ali samo do određene mjere (jer je onda 'hermetična'); izravna, ali s određenom zadrškom (jer je inače 'seljačka'); produkcijski odvažna, ali bez pretjeranog zanošenja konceptom studija kao instrumenta (jer inače ispadne 'carevo novo ruho').

Utoliko je ideal 'kvalitetne' glazbe nalik idealu ljepote ljudskog lica, po načinu na koji odbacuje sve izvan prosjeka te slavi 'zlatnu sredinu' – koliko dosadnu, toliko i opresivnu.