Što nam govori Okamova britva? Radi se o tzv. principu parsimonije, čiji je autor engleski fratar iz 13. stoljeća, William od Okama. Ideja je vrlo jednostavna – kad za objašnjenje nekog fenomena imate nekoliko hipoteza, najbolje je odabrati onu koja od vas zahtijeva najmanje pretpostavki. Primjera radi: ukoliko vidimo neobjašnjiva svjetla na noćnom nebu, Okamova britva kaže da je razumnije prihvatiti hipotezu o zemaljskom porijeklu svjetala nego vanzemaljskom, jer bismo za tu hipotezu trebali prihvatiti više pretpostavki (da vanzemaljci postoje, da posjećuju Zemlju itd.).

Kad primijenimo Okamovu britvu na jučerašnji masakr u Parizu, nekoliko činjenica automatski upada u oči. Napadači su prilikom hladnokrvne egzekucije 12-ero ljudi na arapskom vikali 'Alah je velik' i 'Osvetili smo proroka'. Isto tako, ne radi se o prvom napadu na Charlie Hebdo zbog objave karikatura Muhameda, kojeg muslimani smatraju prorokom. Prije nešto više od tri godine redakcija Charlieja Hebdoa izgorjela je u napadu zapaljivom bombom.

Nadalje, posljednji tweet odaslan iz redakcije Charlieja Hebdoa karikaturalno je prikazivao vođu tzv. Islamske države Abua Bakra al Baghdadija. Napad je bio izveden profesionalno, a iz ponašanja napadača posve je očito da se radi o dobro obučenim ljudima koji su navikli na rukovanje oružjem (pojedinačni hici zbog štednje streljiva, cijev usmjerena prema zemlji), dok hladnokrvne egzekucije ukazuju na činjenicu da im to vrlo vjerojatno nisu prva ubojstva ili barem na to da svoje žrtve nisu doživljavali kao ljudska bića.

Iz gore navedenog, ali i mnogih drugih činjenica, proizlazi da su napadači gotovo sigurno islamistički ekstremisti. No koji je cilj njihovog napada? Prvi cilj je očit 'iz aviona': posijati strah među svima onima koji se usuđuju na bilo koji način kritizirati ili dovoditi u pitanje njihove 'svetinje'. No drugi cilj je nešto manje očit, ali i ništa manje zlokoban.

Naime, trezveni analitičari širom svijeta uočavaju da je u zadnje vrijeme vojnim akcijama Kurda (na sramotu cijelog svijeta, najvećeg naroda na svijetu bez svoje države) i njihovih saveznika zaustavljeno ili barem dramatično usporeno širenje tzv. Islamske države u Iraku i Siriji. Isto tako, u Europi jača ekstremna desnica koja rast popularnosti može zahvaliti i činjenici da je baš ta ekstremna desnica jedna od rijetkih političkih snaga koja u Europi upozorava na jačanje ekstremnog islamizma, što u retorici takvih desničara nerijetko prelazi u ksenofobiju prema svim europskim muslimanima.

Računica pariških napadača i njihovih nalogodavaca zapravo je prilično jednostavna: jednim potezom posijati strah među slobodnomislećim Europljanima i izazvati autocenzuru kod medija potaknutu strahom od odmazde, a u isto vrijeme dodatno usijati strasti u Europi i izazvati val napada na muslimane, od kojih golema većina ne samo da ne odobrava ekstremnu verziju svoje vjere, nego su upravo oni najveće žrtve radikalnog islama. Radikalizacija odnosa prema muslimanima u Europi će kao jednu od posljedica zasigurno imati i radikalnije stavove kod samih europskih muslimana, pa tako islamistički ekstremisti računaju da će zbog toga dobiti puno novih vojnika za ciljeve tzv. Islamske države. Bombe bačene u blizini džamije sinoć u Le Mansu i nedaleko od Lyona ukazuju na to da je islamističkim fanaticima uspio barem dio plana (iako je pitanje koliko će se takve tenzije zadržati), ali prvi dio, onaj sa zastrašivanjem medija i kritičara, spektakularno im je propao.

Ne samo da su brojni svjetski mediji, ali i deseci tisuća građana dali punu podršku slobodi govora i izražavanja, nego će sljedeći broj Charlieja Hebdoa izaći će na vrijeme i bit će tiskan u nakladi od milijun primjeraka. Uobičajena naklada tog lista inače iznosi oko 45.000 primjeraka.

No, postoji i drugi razlog zbog čega su ciljevi islamističkih fanatika osuđeni na propast, baš kao i sama tzv. Islamska država. Naime, režimi i ideologije koje su do te mjere totalitarne da ne dozvoljavaju ni najmanju kritiku dugoročno same sebe osuđuju na propast, jer društvo bez novih ideja i propitkivanja starih može samo nazadovati, sve do konačne implozije.