Kolegica Ariana Vela nedavno je vrlo zorno ilustrirala nonšalanciju kojom premijer samopouzdano tvrdi da će se novac za sanaciju poplavljenih područja naći u proračunu, a ne u za to predviđenim fondovima Europske unije. Ova sintagma pogotovo nije validna, jer je HNB implicitno upozorio da je bankrot države sada već vrlo realni scenarij, uzimajući u obzir povećanje razlika u rashodima i prihodima proračuna od početka krize. Lako je sa tuđim novcem, novcem poreznih obveznika, glumiti Supermana. Ovakve nerealnosti i populizma nebi se ni posramio ni velebni vođa Kim Jong-un, dok na amfibiji oboružan tamnim naočalama juriša Slavonijom kao Horatio Cane u još jednoj epizodi CSI: Miami. No kada pogledamo istini u oči, velike poplave su hrvatskoj ekonomiji načinile veliku štetu koja neće generirati toliko priželjkivanu pozitivnu stopu ekonomskog rasta. Evo zašto.

Zabluda razbijenog prozora

Tvrdnje da će poplave pomoći hrvatskoj ekonomiji primjer je kejnezijanske ‘zablude razbijenog prozora’. Parabola o razbijenom prozoru ekonomistu Johnu Maynardu Keynesu je bila pogotovo draga; u svojoj seminalnoj knjizi Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca napisao je da će kopanje rupa u zemlji, plaćeno nacionalnom štednjom, povećati ne samo zaposlenost već i nacionalni dohodak. Sa tog stajališta, prirodne katastrofe i ratovi mogu doći kao naručeni u trenucima recesije, jer javni radovi i povećanje državne potrošnje uposleni pri sanaciji doista kratkoročno povećavaju agregatnu potražnju i bruto društveni proizvod.

Od istih zabluda danas pate i puno veći ekonomisti od onih domaćih; prije nekog vremena Paul Krugman je javno na televiziji izrekao da je jedan od načina da se američka ekonomija napokon oporavi invazija izvanzemaljaca. Svakome tko je pogledao isječak i zna ponešto ekonomske povijesti, zna da Krugman namjerno iznosi nepotpune informacije kako bi afirmirao svoj (suludi) argument. Sa stajališta ekonomske teorije, glavna šteta koju nanosi rat(uz ljudske žrtve) je uništavanje kapitalnog fonda jedne ekonomije. Dakle, prvi i najočitiji efekti rata su pad bruto društvenog proizvoda, destrukcija fizičkog i ljudskog kapitala te vrlo često inflacija. U konačnici, ovome smo svjedočili početkom 90ih, jer nas je Domovinski rat, između ostalog, toliko ekonomski unazadio da nam je trebalo više od desetljeća da se vratimo na predratne razine bruto društvenog proizvoda per capita.

Naravno, ovakve konstrukcije ne vrijede kada možete rat voditi izvan granica vaše zemlje, pa on ironično postaje vaš glavni izvozni proizvod. SAD je tijekom prvog i drugog svjetskog rata uživao benefite povećanja agregatne potražnje bez da je snosio istinski trošak rata za društvo. Sa druge strane, Europa bi se teško oporavila da nije bilo Marshallovog plana. Francuska je do kraja rata izgubila oko 86% riječne infrastrukture, 60% željezničke infrastrukture te 246 000 tvorničkih zgrada. Tada je bilo dovoljno samo nanovo akumulirati kapital, i fizički i ljudski, a ekonomski rast je slijedio. I to je ono što kejnezijanci kao što je Paul Krugman zaboravljaju; egzogena destrukcija je loša za ekonomiju, pogotovo u dugom roku gdje i dalje postoji rizik katastrofe koji može biti inhibitor investicija u dekadama što dolaze. Zar smo mi ekonomisti na takve niske grane spali da zazivamo scenarij filma ‘Dan nezavisnosti’ kao ultimativni recept izlaska iz krize? Ako i jest tako, nadam se da će Krugman i njemu bliski ekonomisti u tom slučaju biti naš Will Smith, te se nesebično zaletjeti nadzvučnim avionom u neprijateljske brodove i nama omogućiti da uživamo u blagostanju koje slijedi.

Javne investicije kao rak rana

Mnogi građani sigurno su se zapitali zašto su nasipi popustili, no takav scenarij zapravo uopće ne čudi. Vodna infrastruktura dio je javne infrastrukture koju osigurava država. Ako promotrite Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2013-2014, uočiti ćete da je Hrvatska 42. zemlja (od 149) po kvaliteti infrastrukture, te da ozbiljno zaostajemo u infrastrukturi željeznica, luka te aerodroma. Rast Hrvatske u proteklom desetljeću bazirali smo na rastu javnih investicija, no one i nisu baš osobite kvalitete, pa se zato događaju poplave, željeznički udesi i slično. Razlog je i dalje opet krajnje jednostavan; korupcija.

Naime, javne investicije (pa tako i nasipi) dobra su podloga za ono što nazivamo grand corruption (korupcija velikih razmjera) gdje višestruko preplaćivanje kvalitete izvedenih radova generira javne investicije čiji je trošak održavanja visok, a kvaliteta niska. Anegdotalnih primjera je mnogo i nema ih smisla navoditi, no jedna stvar hrvatskim građanima mora biti napokon jasna; ne glasajte za one političke opcije koje vam nude krupne infrastrukturne projekte jer će sasvim sigurno doći do preplaćivanja obavljenih radova. Na kraju će se vaša djeca voziti tunelima čije je farbanje došlo više od oslikavanja Sikstinske kapelice, te (ne)prelaziti mostove na kojima većinu godine puše orkanska bura. Gorenavedeno je ujedino i razlog zašto javne investicije financiranje europskim novcem imaju tako nisku iskorištenost u Hrvatskoj; transparentnost financiranja je europskim birokratima glavni zahtjev jer su se opekli na ‘poduzetnim’ Portugalcima, Rumunjima i Bugarima koji su gradili fiktivne mostove i kućne bazene europskim novcem. Niste valjda mislili da je ovo samo specifikum Apsurdistana? Pa nismo tako posebni, kada nema kontrole ovako se ponašaju svi.

Kad se male ruke slože

Navodno postoji veliki interes pojedinaca za obavljanje javnih radova čiščenja i sanacije u poplavljenim područjima. Prikupljanje humanitarne pomoći je vrlo efikasno, te se nacija solidarizirala. Nekako se osjećamo uzvišeno, kao da smo dosegli neku novu razinu čovječnosti. No to nije ništa drugo nego naš automatski, evolucijski odgovor na vanjsku prijetnju. Unutar ekonomike identiteta, inovativnoj subdisciplini ekonomije koju je začeo ekonomist nobelovac George Akerlof (njegova knjiga Ekonomija identiteta je iskrena preporuka), postojanje vanjske prijetnje itekako utječe na koheziju neke grupe, pogotovo ako je ugrožen skupni identitet grupe. Akerlof navodi primjere vojske i drugova u bitci koji su spremni poginuti za svoju domovinu, te jedni za druge, gdje je veći strah od smrti samo strah od iznevjeravanja vaših suboraca. U slučaju nedavnih poplava, moguće je razlučiti dva prilično plastična primjera gorenavedene teorije; Braniteljski stožer za pomoć Slavoniji i akcija 'Žena ženi'. Branitelji su se već pokazali kao vrlo organizirana skupina, pogotovo u slučajevima vanjske prijetnje koja prijeti identitetu(sjetimo se ćirilice u Vukovaru). Njihov je identitet iskovan u bitci, te ih prati desetljećima nakon završetka rata. Kohezija takve grupe predmet je istraživanja evolucijskog psihologa Igora Mikloušića. Umjesto da ih osuđujemo, na nama je da ih pokušamo shvatiti. Sa druge strane, žene same po sebi imaju snažan osjećaj spolnog identiteta, a rezultat su bogati paketići poslani u Vukovarsku knjižnicu, nerijetko sa količinom kozmetike koju rijetko koja žena ima u vlastitoj kupaonici. Ono što je najbitnije jest da ove paradigme pokušamo iskoristiti za boljitak društva, i to bez potrebe za katastrofama.

Katastrofe ne mogu biti povod za ekonomski rast, niti povod za zajedništvo. No kada budete donirali novac za Slavoniju, kada budete slagali svoj paketić, sjetite se da radite pravu stvar ne samo sa humanom nivou, već i na evolucijskom; razlog zašto smo danas ovdje jest činjenica da je netko ovo što vi trenutno radite činio stotinama tisuća, ako ne i milijunima godina. Nastavite niz.