U Europskom domu danas je predstavljena knjiga Erazma Roterdamskog (1466. ili 1469. – 1536.) - 'Kršćanski vladar', malo poznata hrvatskoj čitateljskoj publici (koja možda poznaje 'Pohvalu ludosti', Erazmovo najpopularnije djelo), svakako, njegovo najvažnije političko djelo, koje se u nas prvi puta pojavljuje kao dvojezično latinsko-hrvatsko izdanje. Latinski tekst ostaje vjeran izvorniku, a suvremeni prijevod na hrvatski dolazi iz pera Hrvoja Šugara dok je knjigu maestralno opremio i komentarima popratio prof. dr. Damir Grubiša. Zajedno sa njim, knjigu su predstavili prof. dr. Žarko Puhovski i prof. dr. Anto Gavrić, dominikanski provincijal i urednik ovoga izdanja kojem Nakladni zavod Globus (NZG) popunjava jednu veliku prazninu u hrvatskoj kulturi, filozofiji, ali i politologiji.

Objavljivanjem 'Kršćanskog vladara' zaokružen je trolist najznačajnijih renesansnih političkih mislilaca koji predstavljaju titane renesanse na polju promišljanja politike. NZG je, kao što je poznato, prethodno, također u izvanrednom intelektualnom angažmanu prof. Grubiše, objavio Machiavellijev spis 'O monarhijama' poznat u svijetu kao 'Vladar' te djelo Thomasa Morea 'O najboljem državnom uređenju i o novom otoku Utopija', poznato javnosti jednostavno kao – 'Utopija'.

Puni naslov ovoga rada je 'Institutio principis Christiani', u prijevodu: 'O odgoju kršćanskog vladara'. No djelo je poznato, posebice u politološkoj literaturi, sa svojim skraćenim nazivom, kao 'Kršćanski vladar'. Iako su o Erazmovom humanizmu napisane mnoge stranice kao što su to učinili Miroslav Krleža i Stanko Lasić, pater Mato Kolić ili Vinko Grubišić, hrvatska stručna i šira javnost dobiva na uvid temeljnu literaturu ovoga 'učitelja Europe', kako su ga nazvali a koji je obilježio jednu značajnu epohu europske povijesti. To, da je knjiga nadiđena ili, da ga precizno citiramo, da predstavlja 'arhivirano znanje', stav je prof. Puhovskog koji smatra da je za Erazma ključno pitanje bilo kako prepoznati dobroga ili idealnoga vladara, ali da je to pitanje stavljeno ad acta, jer se preko liberalizma prihvatilo da su, po definiciji, svi vladari korumpirani (ili koruptivni) pa je onda pa sve do danas ključno pitanje (p)ostalo ne kako ih odgojiti i obrazovati, već kako ih najbolje kontrolirati.

Puhovski se slaže da je Erazmo odista bio revolucionarni mislilac uvodeći pojam 'zajedničkog dobra' (koje dijelimo) i koji je bolji od 'općeg dobra' (koje nam se nameće). Istaknuo je Puhovski ideal supremacije mira nad ratom, jer za Erazma je tzv. pravedni rat lošiji od mira, to jest, da nema opravdanja za rat. Istaknuo je i važnost Erazmove podrške načelu tolerancije (tolerantan je onaj koji svoju moć ne koristi).

Pater Gavrić ističe Erazma kao učitelja, angažiranog svećenika i intelektualca koji čuva slobodu za sebe i druge. Bio je za etiku razumijevanja pa je tumačio kako je kršćanska vladavina služba, dobročinstvo i upravljanje dobroga srca to jest da se vladar mora brinuti za zajedničko dobro i za interes države i građana, a ne za osobne interese. Kako je rekao Erazmo, što zvuči suviše aktualno, 's foteljama ne treba se nikada trgovati'.

Priređivač, prof. Grubiša pokušao je izvući univerzalne poruke Erazmova djela istaknuvši da je bio vrlo plodan autor (60 knjiga i preko 3.000 pisama u formi eseja) te da je ova knjiga doživjela 16 izdanja za njegova života te još 26, nakon autorove smrti, dok djelo nije stavljeno u Indeksu zabranjenih knjiga od one iste institucije (Katoličke crkve) koja, kako je poentirao prof. Puhovski, ima namjeru ili joj uspijeva kontrolirati cijelo hrvatsko društvo.

Grubiša ističe iduće poruke: da vladar mora upravljati a ne vladati; da su podanici građani i da sa njima treba tražiti konsenzus; da vladar treba odstupiti ako nije dobar; da se mora odreći imovine i raditi bez plaće; da je smrtna kazna neprihvatljiva (posebno ako je to kazna za herezu); da sporove treba rješavati mirno (čime je Erazmo postao otac moderne arbitraže); da je korupcija najveće zlo; da su ulizice pri vlasti oni koji šire korupciji i spremaju ratove; da porezi i nameti moraju biti što je moguće manji te da vladar nema doživotni legitimitet već, što je posebna poruka hrvatskim vlastima svih razina, mora svakodnevno potvrđivati. Možemo li, dakle, revalorizirati Erazma Roterdamskog koji proziva samovolju vladajućih? Grubiša smatra da Hrvatska to hitno traži.