Europom, koja se voli nazivati progresivnom, kruži epidemija šutnje. Zarad višeg cilja, ne bi trebalo talasati. Gurati probleme pod tepih da ne osokolimo one koji ih ne znaju rješavati drugačije nego odbacivanjem svega što je drugačije i brutalnim gaženjem ljudskih prava (ekstremnu desnicu), a pritom ne činiti ništa kako bi ih, učinkovito i civilizirano, sami riješili. Naprotiv, i dalje slijepo tapkati stazom koja nos vodi do kaosa gazeći vlastite principe.

I što je to 'viši cilj'? Kako se on mjeri? Možda bih to trebala pitati one koji sve skupa relativiziraju, izričući opaske tipa: 'U krajnjoj liniji nisu iste težine divljački nasrtaji na žene u Kölnu ili, 2.500 kilometara jugoistočno, utapanje nekoliko desetaka imigranata u Egejskom moru. Nasilje ostavlja posljedice, pa i trajne, ali smrt je neizlječiva.'

Izostanak osude i akcije ne pomažu integraciji izbjeglica

Dakle, reagirat ćemo tek na smrt neke od tih djevojaka? I to tek onda kada se vijest uspije probiti ispod stiska policijske i medijske selektivne afazije. Selektivne, jer o zlodjelima desnice saznamo sve na vrijeme. I vrlo iscrpno.

Zašto šutnja? Kao da je sram biti živ i boriti se na pravo da ne budeš šikaniran i zlostavljan, iako u drugim dijelovima svijeta ljudi zlostavljaju jedni druge sustavno i svakodnevno. Kao da smo se dužni solidarizirati uravnilovkom, krivi jer živimo u miru. Mazohistički, do mjere da smo spremni progutati svaku netoleranciju, svinjariju i iracionalnost, samo ako je upakirana u celofan religije i različite kulture (s naglaskom na 'jednakovrijednu') i pod uvjetom da ne dolazi od fanatika iz vlastitih redova.

Posve je nevažno kada je započeo paradoks naše lažne političke korektnosti, one u kojoj u ime tolerancije spremni štiti netolerantne ljude, pokrete i ideje, ali me muči pitanje kada ćemo iz tog začaranog kruga izaći?

Kad ćemo prestati relativizirati očite problem tvrdeći kako se takvi incidenti kao što je nasilje u protekloj novogodišnjoj noći, pod normalno događaju u svim većim gradovima za vrijeme masovnih proslava, dok alkohol teče u potocima. Mladost, ludost. Te da je cijeli slučaj prenapuhan, baš na volej Pegidi i ostaloj desničarskoj ekipi, stoga shoot your mouth off.

Silovatelj nema naciju i religiju, on je silovatelj

Istina, silovanja i seksualna uznemiravanja žena događaju se oduvijek, u svim društvima i nemaju veze ni s rasom niti etničkom pripadnošću. Na poremećene pojedince žene nailaze svakodnevno. Na poslu, na ulici, u obitelji. Kao što su svakodnevno izložene lascivnim komentarima, zvižducima i sl. Događaju se i grupna silovanja. Monstruozna, poput onog iz Podstrane, u kojem se vještaci još dvoume je li djevojci maternica smrskana kuhinjskim mikserom ili je posrijedi šaka nasilnika.

Ipak, ono što se dogodilo u Kölnu nije naša svakodnevnica. Nije tu riječ o fenomenu koji je osobito poznat, a ni raširen u suvremenoj Europi. 'Taharrush' (تحرش جماعي) je arapski termin za seksualno uznemiravanje žena na javnim mjestima koji se posljednjih godina uvriježio za nešto što se do velike akcije egipatskih aktivistica nazivalo tek 'mu'āksa' (flert).
A i danas ga mnogi nazivaju baš tako (flert, udvaranje), relativizirajući nasilnost samog čina i povezujući ga sa slobodnim odijevanjem djevojaka i žena (vide im se gole gležnjevi i naziru utegnute stražnjice) što je posve netočno, jer podjednako stradavaju i žene odjevene sukladno islamskim normama. Pokrivene i upakirane u halje od glave do pete.

Da je u pitanju 'taharrush', sumnja i Holger Münch, čelnik njemačke Savezne kriminalističke policije.

Strašna seksualna igra frustriranih mladića

'Taharrush' je strategije kojom skupina muškaraca ženu zatvara u krug tako da napadači imaju slobodne ruke ('alat' kojim ostavljaju modrice na grudima, stražnjicama i psihi), a žrtva ne može pobjeći, i nije rijetka pojava na mjestima masovnijih okupljanja ili u vrijeme proslava, prigodom prosvjeda i sl. U velikim gužvama postoje i nešto složenije taktike: žrtva se zatvara u koncentrične krugove.

Vanjski je krug zadužen spriječiti ulazak onih koji bi ugrabljenu ženu eventualno pokušali zaštititi, a unutarnji je aktivno i brutalno zlostavlja. Dok se prvi način može povezati s labavo organiziranim akcijama uglavnom seksualno nerealiziranih pubertetlija, odgojenih u duboko tradicionalnom, religioznom i mizoginom društvu, a koji istovremeno izloženi visokoseksualiziranim sadržajima (do njih sada dolaze potezom prsta na svom smartphoneu), drugi se javlja proračunato, s ciljem da se žena do kraja ponizi i ukloni s javnih prostora (iz političkog i javnog života).

Još pamtimo Egipat 2011. i 2013., trg Tahrir i slučajeve silovanja žena aktivistica, među kojima i stranih reporterki koje cijela ekipa kolega nije uspjela zaštititi. Iza dijela tih silovanja stajale su političke strukture, a javnost je bila zgrožena kada se od žena koje su se usudile prijaviti zlostavljanja tražilo da prođu ginekološki pregled i provjeru nevinosti kako bi se dokazalo da su lošeg morala.

Nemojmo relativizirati nasilje nad ženama

Odmahnuti rukom na protekle događaje u Kölnu i drugim gradovima, relativizirati nasilje nad ženama (jer, pobogu, žive su, za razliku od onih koje je progutao Mediteran), zatvarati oči pred mogućnošću epidemije ovakvog ponašanja na europskim ulicama, poručivati im da se drže na duljinu ruke od stranaca, a sve pod krinkom da se raspravom o tim događajima širi mržnja prema cijeloj jednoj skupini ljudi (izbjeglicama, imigrantima, pa čak i svim muslimanima), gdje se kritika dogma u suprotnosti s civilizacijskim tekovinama ovog društva etiketira kao islamofobija, a ova izjednačava s rasizmom i mržnjom prema svim vjernicima), nekorektno je, štetno je, u sukobu s idejom slobode govora u koju se zaklinjemo te duboko neetično.

Kad su u pitanju europske i hrvatske feministice, ta je šutnja osobito neshvatljiva (i neprihvatljiva) i pomalo sliči na ponašanje žene koja ostaje u braku s nasilnikom, pravdajući ga teškim djetinjstvom, stresom na poslu i ratama stambenog kredita.

Nisu svi imigranti te silvestarske noći bili na trgovima, niti je svih tisuću nazočnih ispred kölnske katedrale zlostavljalo žene. Ali činjenica jest da se tih tisuću ljudi okupilo prethodnim dogovorom na društvenim mrežama (za tu se prigodu putovalo i iz Belgije, Francuske i sl.) i da moramo biti prilično slijepi pa da ne vidimo kako je to jedan od mogućih načina teroriziranja i ratovanja. Riječju, teroristički napadi bez eksplozija i mrtvih, ali vrlo efikasni, jer šire strah mnogo jači od onoga da ćete odletjeti u zrak na nekom koncertu (vi povremeno idete na koncerte, ali vaše dijete svaki dan korača do škole) i jer iza njih ne stoje nikakvi naoružani islamistički fanatici već 'umjereni' dečki kojima smo, kako je to spočitnulo jedno njemačko islamsko udruženje, mi sami prodali alkohol.

Dakle, napominjem, ne mora biti da je u aktualnom slučaju dogovor o skupnom slavlju u sebi sadržavao i jasnu uputu o zlostavljanju njemačkih djevojaka i žena, ali može biti u nekom drugom. Sljedećem. I ne samo u jednini. To je u Egiptu već iskušana metoda.

Prikrivanje zločina samo osnažuje ekstremnu desnicu

U europskom slučaju ovakva vrsta terorizma ima višestrukog učinka: homogenizaciju i osnaživanje desnice (udarom na iskonske emocije ljudi – sigurnost njihovih kćeri, sestara i žena) što onda vodi homogenizaciji ustrašenih muslimana i novom ciklusu islamske radikalizacije pojedinaca i grupa. Moćno oružje.

Ako nisam u pravu, svejedno smo u gadnom problemu. Taharrush (spontani ili ciljano potaknuti) već je na europskim ulicama i trgovima. I pokušalo ga se zataškati, poput događaja na glazbenom festivalu u Švedskoj ili monstruoznog slučaja zlouporabe britanskih bijelih i sikhi djevojčica u Rotherhamu i drugim gradivima.

Mladići koji su se iživljavali nad djevojkama nisu ograničenih kognitivnih sposobnosti. Oni jako dobro znaju što je u Njemačkoj dopušteno, a što spade u ponašanje koje se ne tolerira. No uvjerenja na kojima su odrastali (religijska i običajna prava muškaraca nad ženama) ne mogu se izbrisati pukim prelaskom granice. Ne mogu se mijenjati brošurama i izvacima iz Ustava. Oni su odrastali u društvu koje naveliko uči (i inzistira na tome) da ništa nije iznad 'Božjeg zakona', a Bog je dao da su žene podložne muškarcima. Osobito žene koje ne žive po tim 'Božjim zakonima'. Na 'tričarije' iz Ustava mogu se samo nasmijati. Uvjerenje da ste u pravu, da su vaš spol, religija i kultura superiorni, ne može demontirati tako površnim pristupom i prostom/kratkotrajnom edukacijom. Predrasude su na učenje prilično imune, o čemu nam, nažalost svjedoče i mnogi primjeri iz bliže i dalje prošlosti, počevši od brojnih uglednih liječnika, akademika i profesora koji su vođeni predrasudama haračili i ovim prostorima.

Put naprijed nije policija koja laže i prikriva

Da bismo doprli do tih mladih ljudi, moramo postaviti jasna i stroga pravila. I sankcije koje slijede ako ih se ne pridržavaju. Najprije smo to dužni zbog nas samih, jer o kakvoj ljubavi prema drugima govorimo ako nismo u stanju voljeti sebe, vlastiti život i društvo čije vrijednosti preferiramo i za koje su se generacije prije nas borile. Sekularizacija društva i micanje vjerskog u zonu privatnosti jedna je od primarnih stvari bez koje će sve već u startu biti osuđeno na neuspjeh.

I istinska sloboda govora, u kojoj religije nisu u poziciji svetih krava, a ljudi koji ih kritiziraju žigosani kao 'krave vulgaris', i to podjednako s obje strane: tankoćutnih vjernika u čije smo svetinje dirnuli nacrtavši karikaturu proroka ili stavivši na plakat za kazališnu predstavu dvije zagrljene Bogorodice, i navodnih progresivaca koji gaje neku čudnu ljubav prema pojedinim širiteljima netolerancije. Tako toplo zaštitničku.

Potom, inzistirati na transparentnosti državnih službi, jer kako vjerovati u državu u kojoj vlastita policija ne samo da je u propustila zaštititi ljude od nasilnika (napokon, porezne obveznike koji je za to plaćaju) nego je još spremna lagati kako se zapravo ništa nije dogodilo.

Šutnja, neiskrenost i relativiziranje nisu rješenje.