Zahvaljujući upravo Đapićevu angažmanu, u Njemačkoj su 1999. i 2000. godine obnovljene istrage i sudski postupci u slučajevima ubojstava 22 hrvatska emigranta na njihovom državnom teritoriju. Tamošnje je pravosuđe izdalo i obvezujući uhidbeni nalog za Josipa Perkovića, bivšeg načelnika Službe državne sigurnosti SR Hrvatske i potom glavnog organizatora obavještajnih službi samostalne Republike Hrvatske.

‘Đapić je na neki način potaknuo istragu oko ubojstva njegova strica, također Ante Đapića, jer je s njemačkom policijom održavao kontakt i pribavljao dokumente iz arhive jugoslavenske tajne policije’, rekao je predstavljajući sugovornika osječki novinar Drago Hedl, voditelj javne tribine održane u organizaciji Gradskog radija Osijek.

Osobno pronašao ubijenog strica

Iz Đapićeve obitelji i bliže rodbine poteklo je nekoliko hrvatskih emigranata i političkih zatvorenika, zbog čega je često bila predmet interesa tajnih službi bivše države. On sam održavao je prisne odnose sa stricem u emigraciji, svojim imenjakom i prezimenjakom, koji je u Njemačkoj dobio politički azil i bio politički aktivan.

‘Bio mi je politički učitelj i praktički ravnopravan s ocem, kojem sam odlazio svako ljeto i radio na baušteli. Tražio je nove modele političke borbe i okupljanja u emigraciji, pa je osnovao i malu demokršćansku organizaciji u Bavarskoj, a prijateljevao je s nekoliko visokopozicioniranih dužnosnika Njemačke. Surađivao je i sa Stjepanom Đurekovićem i njegovim sinom Damirom, kasnije također ubijenim’, započeo je Đapić svoju životnu priču.

Strica je osobno pronašao ubijenog u njegovu stanu na petom katu zgrade u Nürnberbu 29. lipnja 1989. godine, samo mjesec dana nakon umirovljenja.

‘Cijeli vikend zvali smo strica na telefon i nije nam se javljao. Kada smo mu nakon četiri, pet dana zvonili na vrata, nije nam otvorio. Otac je odmah rekao da je sigurno ubijen. Te godine još nije bilo likvidacija emigranata, a Udba je običavala ubijati uoči godišnjih odbora ili prije Božića, kada bi se Hrvati vraćali kući. Domar nam je otvorio stan i zapahnuo nas je neopisiv smrad. Ubojice su ostavile uključen plin, štednjak, na televizoru se vrtio neki crtani film, ali bez tona. Tada sam prvi put osjetio dah smrti. Ta dva i pol metra predsoblja prolazio sam kao kroz vječnost i onda vidio da stric nepomično leži. Ubijen je čekićem i nožem. Krvi je bilo posvuda, sve do stropa’, prisjećao se Đapić s gorčinom na licu.

Domar je, kaže, odmah izletio iz stana i otišao pozvati policiju, a on se spustio u prizemlje i oca obavijestio da su mu crne slutnje nažalost bile točne. Policija je utvrdila da su bila najmanje dva počinitelja.

Svu dokumentaciju odnio u Njemačku

Bila je to posljednja žrtva ubojica Udbe, dok se u Hrvatskoj već pripremalo osnivanje HDZ-a i pokretanje demokratskih promjena. Anto Đapić pridružio se tom političkom pokretu očekujući da će nova demokratska vlast u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj napokon razotkriti i kazniti one koji su stajali iza tih brutalnih ubojstava i njihove egzekutore, no s institucijama mlade države nikako nije uspijevao ostvariti suradnju.

‘Ljudi iz vojne obavještajne službe tada su mi kao saborskom zastupniku neformalno dostavljali pojedine dokumente koji su upućivali na osobe zahvaćene obradom slučaja ubojstva moga strica. Josipa Perkovića upoznao sam kao načelnik HOS-a početkom rata i nekoliko sam puta bio s njim u kontaktu. Njegova uloga u tomu nije bila negativna. Za svoga posjeta Australiji 1992. godine kritizirao sam vlast jer ne poduzima nikakve istrage oko Udbe, pa sam u tom kontekstu spominjao kako su šefovi Udbe na čelu današnjih obavještajnih službi. Kada sam se nakon tri tjedna vratio, išao sam Perkoviću kako bih riješio neki problem oko zapljene kamiona HOS-a i, nakon što je to riješio, spomenuo je moj govor u Sydneyju u kojem sam spominjao njega i Manolića rekavši da sam ga dobro oprao. Pitao sam ga što je čuo, a on mi kaže da ima sve snimljeno! Tada mi je rekao da moga strica nije ubila hrvatska, nego livanjska Udba jer je bio predmet obrade Udbe BiH.’

Budući da u Hrvatskoj nije bilo interesa za istraživanjem zločina Udbe, Đapić je prikupljenu dokumentaciju odnio u Njemačku i predao je njihovim istražiteljima, ali nije bila dostatna za rekonstrukciju zločina.
‘Stvari eskaliraju 1999. godine, kada se u Hrvatskom saboru iznosi izvješće o žrtvama rata i poraća te se spominju emigranti pobijeni na Zapadu. U tom se izvješću spominje da je za mog strica bio zadužen Udbin ubojica pod kodnim imenom Karlo. Tada mi je tajnik Komisije, Bože Vukušić, sugerirao da se pismeno obratim predsjedniku Komisije, Kazimiru Svibenu, i zatražim preostalu dokumentaciju. Pokojni Sviben naredio je da mi se dostavi sve što tražim, pa sam zatražio dokumentaciju o sva 22 emigranta ubijena u Njemačkoj. Svu tu dokumentaciju, a bio je to popriličan snop, odnio sam njemačkoj policiji’, priča Đapić i priznaje da je bio u dvojbi je li pored postojanja vlastite države nacionalno opravdano u Njemačkoj tražiti pravdu.

No, kako u Hrvatskoj to nije uspijevao jer je Udba ostala netaknuta, a imao je moralnu obvezu tražiti zadovoljštinu zbog pobijenih ljudi u emigraciji, dokumentaciju je 2000. godine odnio u Njemačku. U tom je razdoblju imao desetak kontakata s njemačkom policijom.

‘Kada sam je predao Nijemcima, gotovo su im oči ispale. Zgražali su se nad činjenicom da hrvatska policija raspolaže takvim dokaznim materijalom o zločinima Udbe, a ništa ne poduzima kako bi istražila ta ubojstva. Rekli su mi da im treba vremena za prevođenje i tražili dodatne informacije, pa sam ih uputio na g. Vukušića, koji je bio zainteresiran za suradnju, no tada se odjednom prekinula naša komunikacija.

271812,270976 ,270878,268832Kako je HDZ spriječio lustraciju

Čim se saznalo što je učinio, kaže da mu je zatvorena sva komunikacija s Nijemcima te ga više nisu mogli dobiti ni na telefon.

‘U Sabor su mi tada došla dvojica iz hrvatskih obavještajnih službi i mislio sam da će me podržati, ali su mi željeli dati do znanja da suradnjom s Nijemcima štetim Hrvatskoj. Kako je Vukušić bio izgnan iz Njemačke, prvo su mu poništili zabranu ulaska u zemlju i tek kada su došli do njega i pitali ga što se ne javljam, obnovili smo vezu.’
Nakon povratka iz Njemačke, sjeća se Đapić, Bože Vukušić je 2004. godine tadašnjeg predsjednika Vlade, Ivu Sanadera, pismeno obavijestio o njihovim aktivnostima te da se u Njemačkoj očekuje obnova postupka.

‘Tada sam ponovno postao predmet obrade ostataka Udbe. Razbijali su mi HSP, medijski me sotonizirali i urušavali najperfidnijim metodama, ali kotač se više nije mogao zaustaviti. Na temelju dokumentacije koju sam im predao, Nijemci su ubrzo otvorili postupak protiv Pratesa za ubojstvo Stjepana Đurekovića i ubrzo ga osudili na doživotnu robiju.

U svemu tomu vidio sam ozbiljan politički problem u Hrvatskoj jer Udba je svoje nasljednike postavila u političke i financijske institucije, u pravosuđe, na sveučilišta i u medije kako bi utjecali na hrvatsku politiku. Točno se znalo koga guraju i svi su bili dio sustava državnog terorizma. Jer posezanje za državnim potencijalima – novcem, oružjem, diplomatskim vezama – kako bi se obračunalo s političkim neistomišljenicima, neosporno je državni terorizam koji se mora najoštrije osuditi. Stoga sam 1998. godine u Saboru predložio Zakon o lustraciji’, priča Anto Đapić, no tada se još jednom razočarao.

‘Predsjednik Tuđman podupro je moj prijedlog koji je bio vrlo mek, samo kako bi se o njemu povela saborska rasprava. Jedan od predloženih članaka predviđao je da se Zakon ne bi primjenjivao na komunističke dužnosnike koji su u svom radu trpjeli zbog zalaganja za hrvatska pitanja. Tom bi odredbom bio zahvaćen i sam Tuđman te mnogi tada aktivni političari koji su robijali zbog zalaganja za hrvatske interese. Svidjelo mu se takvo rješenje, ali je na Klubu HDZ-a bilo žestokog protivljenja, pa je prijedlog glasovima njihovih zastupnika skinut s dnevnog reda.’

Tabu tema za HDZ i SDP

I premijer Sanader poručio im je da za to još nije vrijeme, što pokazuje da u Hrvatskoj dosad nije bilo političke volje suočiti se sa zločinima Udbe.

‘Kada god sam to pitanje postavljao na aktualnom satu u Saboru, bez obzira na to bila tada Manolićeva, Matešina, Šarinićeva ili Valentićeva vlada, uvijek su mi odgovarali da su podnijeli prijave protiv nepoznatih počinitelja. A oni ne da su im bili nepoznati, nego su neki od ljudi koji su imali saznanja o tome sjedili i u Hrvatskom saboru! To je bila tabu tema i u doba HDZ-a i SDP-a. Dva naša diplomata čak su morala biti povučena iz Njemačke jer su opstruirala suđenje Pratesu. Oni i danas rade u Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, a provalila ih je njemačka obavještajna služba’, ispričao je Đapić.

Smatra da je Hrvatska danas zrela da sama otvori ta pitanja, ali se Vlada umjesto toga poziva na zastaru progona. U kontradikciji s ovom Đapićevom tvrdnjom je inicijativa aktualne vladajuće garniture (za što su dobili i podršku HDZ-a) da se u Ustav unese odredba o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstva, što se u prvom redu odnosi na likvidacije iz vremena komunizma.

‘Ne razumijem zašto hrvatska politika ima i najmanju zadršku da 25 godina nakon pada komunizma čvrsto krene u procesuiranje za koje imamo dovoljno indicija. Nisam za progon vještica, ali ni za to da toliko godina nakon obnove hrvatske države nitko ne odgovara za smrt moga strica, za Stjepana Đurekovića, Nikolu Miličevića, Đuru Zagajskog, moga kuma Hrvoja Ursu i druge pobijene emigrante. Zato je vrlo važno otvoriti slučaj Perković kako bi se utvrdilo kako je funkcionirala Udba i tko je donosio ključne odluke te onemogućilo njihovo daljnje prikriveno djelovanje', zaključio je Đapić.