Nakon svih silnih filmova, serija, javnih osoba i spomenika kulture, vjerujemo kako upravo stripovi predstavljaju najveću potencijalnu inspiraciju za izradu dobrih videoigara. Kao, recimo tako, knjige lakše kategorije, stripovi su tijekom godina postali temelj mnogobrojnih drugih umjetničkih formi. Preneseno u laičke termine, ono što vidimo u njima vidimo i na televizijskim ekranima, filmskim plakatima, igračkama, spotovima, ilustracijama, pa i glazbi. No nismo ovdje da propitkujemo koliko je dobar posljednji Nolanov uradak o čovjeku šišmišu ili koliko je Thor zapravo neobična i zabavna adaptacija klasičnog stripa u prequel Avengersa. Ovdje smo da prokopamo po povijesti i otkrijemo od kada zapravo rade video igre temeljene na stripovima te u konačnici – koliko su one sve zapravo dobre.

Općenito pravilo, barem u zapadnom svijetu je to da su igre uglavnom temeljene na stripovima iz njedra dvaju najpoznatijih američkih izdavača – Marvela i DC Comicsa, najčešći i komercijalno najrentabilniji. U prijevodu, ti stripovi su širokopotrošna roba koja je tijekom prošlog stoljeća napravila veliki kulturni utjecaj na američku kulturu. Upravo zbog toga, velika većina poznatijih igara temeljena je na franšizama razvijenima izravno u tim kućama. Ovo, napominjemo, nije pravilo. U konačnici, Brian Lee O'Malleyev Scott Pilgrim izrazito je zanimljiv strip koji je doživio adaptaciju u film, pa izravno nakon toga i u video igru. Ono što želimo reći je da u principu pravila za redoslijed adaptacija ili načina izvođenja po pitanju stripova relativno fleksibilan pojam.

Ako ćemo, u drugu ruku, krenuti s prvim igrama napravljenim prema američkim stripovima, morat ćemo se vratiti negdje tridesetak godina unazad, u vrijeme prvih grafičkih avantura i konzola Atari 2600. Prva dokumentirana računalna igra s temom stripova nosila je ikoničko ime Superman i izašla je davne 1978. na Atariju 2600. Radilo se o relativno jednostavnom naslovu gdje kao (pogodili ste) Superman popravljate razrušeni most, lovite kriminalce i pretvarate u Clarka Kenta kako biste pobijedili Lexa Luthora u minimalnom roku. Drugi rani primjer stripovskih igara je Questprobe serijal grafičkih avantura u kojima poprimate ulogu jednog od Marvelovih superjunaka. Konkretno, u igri su Spiderman, Hulk i Fantastic Four. U originalnom planu trebalo je biti dvanaest naslova. Međutim, Adventure International, Questprobeov izdavač, 1985. je bankrotirao, čime je i sam serijal priveden preuranjenom kraju.

Do devedesetih se plejada naslova većinom vrtjela oko najvećih uspješnica određene kuće. Da konkretiziramo, jedni su brijali na Supermana i Batmana, a drugi su odlučili malo više pažnje obratiti na nevjerojatne X-Mene. Ruku na srce, igre koje su izašle pod tim franšizama nisu predstavljale vrhunac umjetnosti gaminga. Spomena vrijedni Batman: The Return of The Joker očiti je primjer izrade generičke arkadne igre pod paravanom franšize. Ipak, u to vrijeme mnogi gejmeri nisu bili toliko razmaženi da bi rekli kako jedna ili druga igra nisu nešto posebno. Također, grafika za doba kada je konkretna igra izašla bila je sasvim solidna. I da, radilo se o NES-u i njegovom de facto labuđem pjevu.

Drugi naslovi izašli tijekom kraja osamdesetih i početka devedesetih uključuju Superman, Swamp Thing i Batman Returns u taboru DC-a, te Spider Man the video game, Amazing spiderman 2, te X Men arcade iz Marvela. Ako malo bolje promatrate shvatiti ćete kako obje firme igraju poprilično ziherašku igru. Stripovi su, naime, tijekom devedesetih bili jako velika stvar, pa komplementiranje videoigrom moglo je samo polučiti još boljom prodajom. U neku ruku moglo bi se reći da je dosta velik broj igara tada bio ono što igre danas rade za filmove, a to su popratne licencirane franšize. Izuzeci ovom pravilu kao spomenuti X Men zapanjujuće su zabavne igre koje se i danas daju igrati ako ste dovoljno nabrijani na retro. Ili pijani k'o guzice kao što je recimo slučaj kod naše redakcije. Jesmo li spomenuli da igru možete igrati u šest igrača? Odjednom.

Naravno, američki stripovi nisu jedina stvar koja je okupirala razvojne timove. Europske uspješnice poput Asterixa, Marsupilamija, Corto Maltesea i Tintina također su dobile svoje digitalne predstavnike. Sad, u to koliko su te uspješnice polučile konkretnim uspješnim videoigrama ne želimo ulaziti. Poglavito zato što je, barem Marsupilami, jedna od najgorih igara ikad napravljenih. Komercijalno najuspješniji od dotičnih definitivno su općepoznati Gali, iako, realno gledano – također su na tržištu uspjeli zbog globalne popularnosti stripa. Zaključak ovoga je zapravo to da stripove koji su se adaptirali u format računalnih igara prije svega definirao veliki komercijalni uspjeh, no ni to ne garantira rentabilnost poteza izrade strip-igre.

Japanci, opet, imaju sasvim drukčiji modus operandi po pitanju umjetnosti stripa. Ona je, naime, tamo kod njih vrlo velika stvar, pa joj se shodno tome pridodaje puno više pažnje. Konkretno, poznati stripovski naslovi imaju čitavu gomilu popratnih gaming naslova. Ekstremni slučajevi poput Yu Gi Oh!-a imaju preko deset izdanih igračkih nastavaka. Keč kod toga je da inspiracija uspješnica do neke mjere uzastopna. Pod ovime mislimo na to da igre, stripovi i filmovi međusobno generiraju. Recimo, nerijetka je pojava da anime inspirira izradu mange, manga inspirira film ili da igra inspirira mangu (što je u slučaju Street Figtera ili Tekkena jedna od najgorih stvari koje smo mogli gledati). Uglavnom, situacija u Zemlji Izlazećeg Sunca toliko je komplicirana da bismo mogli na nju potrošiti jednu kompletnu temu. Upravo zbog toga, vratimo se na široj publici malo poznatiji teritorij.

Kako stoji situacija sa biznisom izrade igara temeljenih isključivo na stripu? Za razliku od filmova koji, barem danas, u većini slučajeva svoje gaming spinoffe rade kao neku vrstu popratnog merchandisea, stripom inspirirane igre morale su se izboriti za tržište. Jer, objektivno gledano, filmovi u principu koštaju više te polučuju veći direktni profit. Stripovi pak rade na drukčiji način. Drugim riječima, ne postoji toliko dobar strip da bi ljudi kupovali igre temeljene na njemu samo zato što na sebi ima naljepnicu 'službeni XY merch'. Mislim, ni mame i tate nisu baš tak' glupi...

Najbolji primjer loše napravljenih igara temeljenih na stripovima je Superman za Nintendo 64. Ova igra je, zapravo, bila toliko loše napravljena da i danas slovi za jedan od najgorih naslova ikad napravljenih. Superman u igri leti okolo kao zagoreni pijanac, kontrola je apsolutno apstraktan pojam, a cilj igre se svodi na sustavno odgađanje trenutka kada ćete bijesni iščupati medij iz konzole i baciti ga u koš. Jedino što su autori mogli napraviti za ovu igru je raditi kutiju i medij od biološki razgradivog materijala kako bi se nakon gaming sessiona mogla iskoristiti za cvijeće u vrtu.

Desetak godina prema naprijed svjedočili smo zanimljivim mergerima među franšizama u izvrsnom Marvel vs Capcomu, njegovom nedavno izašlom nastavku (koji, ironično, nije toliko dobar kao kultna jedinica). Ovaj primjer kombiniranja igračkih i stripovskih franšiza zanimljiva je pojava u svijetu zabave. Ipak, znajući Capcomovu politiku razvoja igara (poglavito kombiniranje s mnogim IP-ovima koji ne moraju imati veze s matičnom tvrtkom), ovo nije nešto sasvim neočekivano. U konačnici, svi imamo priliku svjedočiti najnovijoj franšizi SF x Tekken u kojoj se u SF4 engineu bore likovi iz Street Fightera i ljute Namcove konkurencije - Tekkena.

Još par primjera zanimljivih stripovskih kombinacija IP-ova definitivno su Lego Batman i Mortal Kombat vs DC Universe. Ovi naslovi demonstriraju kako se uz malo mašte mogu spojiti inače nezamislivi koncepti. Hvala bogu na inovativnim brainstormingsima potaknutim opijatima, alkoholom i zajedničkim interesima vezanima uz zaradu, zar ne?

Po nama najbolja demonstracija korištenja stripovskog IP-a u izradi igara do danas definitivno je Rocksteadyev Arkham Asylum, Batman koji je dobio hrpu zelenih svjetala od najžešćih i najkritičnijih Batman fanboya. Igra je, istina bog, toliko dobro ispolirana da je ni danas ne možemo prestati igrati. Drugi nastavak koji poprima sandbox elemente trebao bi se pojaviti krajem ovog mjeseca i iskreno – jedva ga čekamo.

Budućnost u vidu novih naslova temeljenih na stripovima dosta je zeznuta stvar. Naime, problem s većinom novih strip-igara izravna je povezanost s izdavanjem istoimenih filmova. A kao što smo već zaključili u jednoj ranijoj temi – produkcijske kuće često igre temeljene na filmovima tretiraju kao glorificirane igračke Happy Meal koje se prodaju nakon što tate i mame svoje balavce izvuku iz kinodvorana. Upravo zbog toga (kao što smo već jednom zaključili) ne možemo nazvati sve novije igre temeljene na stripovskim IP-ima - automatskim hitovima.

Na žalost.

Ipak, dobro je vidjeti kako stripovi, nešto uz što su mnogi odrastali (a i čitaju dan danas), služe kao inspiracija za medije poput filma, TV emisija i videoigara. I sve dok tako bude, možemo uz malo pažljiva izbora pronaći gaming naslove koji će nas oduševiti i podsjetiti na legende u tajicama koje smo svi, barem nekad davno, obožavali.