Bivši zaposlenik kazališta je u travnju 1995. podnio tužbu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate izgubljene zarade koja, 20 godina kasnije, prema njegovu izračunu doseže gotovo pola milijuna kuna bez zateznih kamata.

Sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, pozivajući se na uvid u odluku kazališta iz 1994. kojom je radniku izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa s odgodom izvršenja na rok od godinu dana i premještanja na drugo radno mjesto.

Tu je odluku uprava kazališta donijela jer je radnik jednog dana u studenom 1993. "došao na posao pod utjecajem alkohola" te jer je "u duljem vremenskom razdoblju stvarao loše međuljudske odnose, vrijeđao glumce, neodgovorno i nedisciplinirano obavljao poslove te se sustavno necivilizirano ponašao" čime je štetio ugledu kazališta.

Naveli su i da je nakon premještaja na mjesto propaganda-arhivara bio oslobođen drugih zadaća u kazalištu osim dovršetka monografije 'Kazalište Trešnja', što nije ispunio te je dobio izvanredni otkaz zbog ponavljanja težeg prekršaja radne obaveze.

Protiv te odluke radnik je podnio prigovor, ističući kako nije povrijedio radnu obvezu da do kraja prosinca 1994. izradi monografiju. No kazalište je prigovor odbilo, a na tu odluku podnio je i zahjev za zaštitu svojih prava.

No, kako se ističe u presudi, rok za podnošenje zahtjeva bio je 15 dana, a radnik je to učinio naknadno. Odbijen mu je i argument da je kazalište u svom rješenju navelo pogrešnu pouku o pravnom lijeku u kojoj je stajalo da sudsku zaštitu može zatražiti u roku od 30 dana.

"Okolnost što je tuženik dao tužitelju pogrešnu uputu o pravnom lijeku, nije od utjecaja na tužiteljevo pravo na podnošenje tužbe", piše u presudi u kojoj se navodi i da "nepoznavanje zakonom propisanog postupka za ostvarenje prava na sudsku zaštitu, ne može opravdati radnika koji nije postupio sukladno propisanoj zakonskoj proceduri".

Presudom je radnik dužan platiti 134.182 kune parničnog troška, a ostavljena mu je mogućnost žalbe Županijskom sudu.