Zdravko Mamić i kompanija krajem idućeg tjedna izaći će na slobodu ako prikupe ukupno dvadeset i pet milijuna kuna i jedino tako trebalo bi tumačiti odluku istražne sutkinje zagrebačkog Županijskog suda. U prvi mah plasirale su se vijesti da su prihvaćeni zahtjevi za njihovim slanjem u jednomjesečni istražni zatvor, što jednostavno nije točno. Odnosno, točno je onoliko koliko je točno da je Tomislav Horvatinčić osuđen za nove dvije žrtve u svojim prometnim vratolomijama
On neće provesti ni dana u zatvoru ako ubuduće bude dobar, dok se Mamić i njegov sin mirne duše mogu ponašati kao da se ništa ne događa, samo ako daju časnu riječ da neće uništavati dokaze, preparirati svjedoke ili ne daj bože krasti.
I ako daju solidnu kaparu državi, makar bi se moglo raspravljati je li desetak posto od iznosa kojeg su navodno stavili u svoje džepove, dakle fantastičnih dvjestotinjak milijuna kuna, doista pošten omjer.
Da bi cirkus bio potpun i da bi se učvrstio dojam o hrvatskom pravosuđu kao dinosauru čudnovatih svojstava i prakse valjda treba poslužiti podatak da će tom istom Zdravku Mamiću biti priznato onih sedam milijuna kuna jamčevine položene ovog ljeta, kad su ga prvi put hapsili. Nazovite to kako god hoćete: prebijanje, cesija, kompenzacija, trampa.
Ovdje uopće nije riječ o jednoj konkretnoj sutkinji i jednoj konkretnoj odluci - jer ona je, pretpostavljamo, donesena u strogom skladu sa zakonima i propisima - već o činjenici da se cijeli taj represivni sustav, cijela ta beskonačna parada visokoprofilnih osumnjičenika i njihovog žongliranja istražnim zatvorima, kaucijama, žalbama i izvanrednim pravnim lijekovima za izvanredni lopovluk izrodila u tužno oživotvorenje jednostavne narodne uzrečice.
Znate je već: bogat bježi, siromašan leži.
I to je, nažalost, postalo pravilo toliko očito da je čak i ministar pravosuđa Orsat Miljenić ovog ljeta - zanimljivo, također nakon hapšenja u Dinamu i HNS-u - morao primijetiti da stvari ne funkcioniraju i da bi se cijeli princip jamčevine u Hrvatskoj morao stubokom promijeniti.
Nešto slično mantrao je i ovih dana, objašnjavajući da je, eto, njegovoj vladi nedostajalo samo mjesec ili dva da promijeni zakon i ovo svoje obećanje ostvari. Kao i bezbroj sličnih, nikad dočekanih poteza: uvijek fali malo tog nesretnog vremena...
A dok u očaju maštamo o temeljitoj rekonstrukciji pravosuđa i nadamo se da će svi ti silni pregovori o formiranju vlade zbilja rezultirati barem nečim konkretnim, registrirajmo samo par crtica iz tog bizarnog kaosa. Recimo, da je Zadranin Reno Sinovčić - čija je notornost barem u javnosti samo za jednu stepenicu niže od Mamićeve - u svojoj pravosudnoj sagi također dobio nekakvu jamčevinu od deset milijuna kuna. Ali i zabranu ulaska u nogometni klub koji je navodno opljačkao, dok je ovom drugom na Maksimiru već prostrt crveni tepih.
Ili da su Marinu Merzel Lovrić držali iza rešetki sve dok nije podnijela ostavku na mjesto županice. A Bandića bez problema gurnuli natrag u gradonačelničku fotelju - dapače, dali mu i posredni poguranac za Sabor. O Ivi Sanaderu i loptanju s njegovim jamcima, kućama i stanovima, s građevinskim i uporabnim dozvolama te o ratu kojeg preko njegovih leđa vodi nekoliko sudskih instanci valjda ne treba trošiti riječi - koliko god čovjek bio omražen, već je postalo neugodno gledati svu tu sporost, aljkavost i pravne vratolomije na rubu razuma i dobrog ukusa.
'Obične ljude', dakle one koji će upozoravati da je kazna za dva jointa trave, ilegalni izlov školjaka ili kakvu sitnu krađu višestruko stroža od one za masovna ubojstva brodovima i automobilima, međunarodno pranje novca ili pustošenje državnog proračuna, ovom prilikom ostavit ćemo po strani. Već smo zaključili da u pravosuđu para vrti gdje burgija neće i oko toga jednostavno ne treba okupljati znanstvene timove i provoditi ozbiljne analize. To je naprosto tako, a eventualno se nećemo složiti jedino oko zaključka je li nam sustav korumpiran ili potpuno nesposoban.
Ili možda oboje.
Princip jamčevina sasvim očito ide na ruku bogatima i s vremenom je postao nešto poput licitacije, gdje najbolja ponuda prolazi. A niti osam godina ranije nije bilo tako: sam pojam pritvora, odnosno današnjeg istražnog zatvora, vezivao se uz optužene za koje je procijenjeno da se mogu braniti sa slobode, ali postoji njihovog mogućnost bijega - pa su novcem mogli jamčiti da će se zbilja pojavljivati na suđenju. Potom su ubačene dvije nove odredbe - one o ponavljanju djela i utjecaju na svjedoke - ali je uvezanost s davanjem jamstava ostala jednaka, pa se izrodio jedan bezobrazni privilegij bogatih.
Što to uopće znači: nekome je određen istražni zatvor jer bi mogao bježati ili utjecati na svjedoke, ali ga se pušta ukoliko plati dovoljan iznos. Da mu se daje prešutna dozvola za mijenjanje dokaza, posrednim metodama ili naprosto izgradnjom imidža nedodirljivog? Recimo, pojavljivanjem na stadionu i u klubu iz kojeg je isisao stotine milijuna kuna?
Ili da je cilj slanja u istražni zatvor puko testiranje je li gospodin sposoban skupiti lovu za jamčevinu?
U nekoj ludoj kombinaciji ovo posljednje bi možda izgledalo logično, samo da nije podatka kako su se sudovi odrekli mogućnosti ispitivanja porijekla tako položenog novca. Odnosno, kako se izrazio sudac Mislav Kolakušić, da je sustav sam od sebe stvorio elegantnu mogućnost pranja love. Ne trebaš ju ni slati u Hong Kong, Belize ili na Kajmanske Otoke; dovoljno je na sudu položiti jamčevinu za moćnog prijatelja.
Rezultat svega jest da se mi izvan kruga povlaštenih samo zgražamo i zgražamo. Nema tih reformi koje će ispraviti iz temelja naopako postavljen sistem.
