Broj onih koji sumnjaju da se planet na kojoj živimo i njegova atmosfera zaista zagrijava, zbog činjenice da u atmosferu emitiramo sve više ugljičnog dioksida, u posljednje je vrijeme prilično porastao pa tako više ni među relativno obrazovanim i razumnim ljudima nije rijetkost naći one koji smatraju da je cijela stvar obična zavjera. Kome bi točno bilo u interesu uvjeriti čovječanstvo da se globalno zatopljenje doista događa i zbog čega, teoretičari zavjere ne objašnjavaju, ali to je tek prvi problem s njihovim argumentima.

Zbog čega je, dakle, globalno zagrijavanje činjenica, a ne mit? Donosimo pregled najčešćih argumenata skeptika, ali i znanstvene odgovore na njih.

Raste li uopće temperatura Zemlje?

Skeptik:

Mjerenja pokazuju kako se od 1979. Zemljina površina zaista zagrijava, ali riječ je o mjerenjima s velikom mogućnošću pogreške. Naime, većina dugoročnih podataka o temperaturi dolazi sa zemaljskih meteoroloških postaja, od kojih se mnoge nalaze u urbanom okruženju, koja se pak neprestano šire i koriste sve više energije. Kada meteorološke postaje u takvom okruženju izmjere porast temperature, one zapravo mjere 'efekt urbanog

toplinskog otoka'.

Znanstvenik:

Upozorenja o globalnom zagrijavanju su jednoglasna i dolaze sa svih strana Zemlje. Mjerenja u oceanima, pad površine snježnog pokrivača, sve manja ledena površina na Arktiku, sve dulje sezone rasta biljaka, topljenje ledenjaka, mjerenja iz meteoroloških balona, mjerenja ispod površine Zemlje, podaci koji dolaze sa satelita – sve to upućuje na činjenicu da se Zemlja definitivno zagrijava zbog ljudskog utjecaja. 'Efekt urbanog toplinskog otoka' jest stvaran, ali malen.

Znanost ga je dobro proučila i uvela adekvatne korekcije u svoje izračune. Analize vremena koje provodi NASA baziraju se na podacima prikupljenim u ruralnom okolišu, a i one ukazuju na činjenicu da se Zemlja zaista zagrijava. Nadalje, karta globalnog zatopljenja ni približno ne odgovara karti urbanizacije Zemlje – temperatura najviše raste na Arktiku i krajnjem sjeveru Zemlje. Globalno gledajući, ako pogledamo porast temperature u posljednjih 110 godina, zanimljivo je uočiti da se više od polovice zatopljenja dogodilo nakon 1979. godine.

Prosječna temperatura na Zemlji prestala je rasti

Skeptik:

- Od rekordno tople 1998. godine, dakle prije više od 10 godina, a ako je suditi prema mjerenjima iz satelita i radiosondi na balonima, Zemlja ne pokazuje znakove novog zagrijavanja.

Znanstvenik:

- Godina 1998. bila je iznimno topla zbog snažnog fenomena pod nazivom El Nino, dok je 2008. pak bila iznimno hladna zbog fenomena El Nina. Nije nikakva novost da temperature od godine do godine fluktuiraju, ponekad vrlo snažno. No, odabrati jednu godinu kao referentnu točku za početak analize (i to ekstremno toplu godinu) nije znanstveni pristup i nije intelektualno pošteno. Da se za početnu godinu analize odabere 1997. ili 1999., rezultat bi bio – snažan rast temperature. Nadalje, službeni Meteorološki ured Velike Britanije smatra 1998. godinu najtoplijom, NASA smatra da je najtoplija bila 2005. (koriste iste eksperimentalne podatke, ali ih interpretiraju drugačije). Isto tako, prema britanskom Meteorološkom uredu, 10 najtoplijih godina otkad se mjeri temperatura su nakon 1997., što vrlo jasno ukazuje na trend.

Zemlja je u nedavnoj prošlosti bila toplija nego sada:

Skeptik

- Početak prošlog milenija obilježilo je vrlo topao period, kada su temperature (pa i Europi) bile znatno više nego danas. U sjevernoj Engleskoj uspijevala je vinova loza, a ledom okovani prolazi u Alpama u ljetnim su mjesecima bili prolazi. Arktik je također bio topliji 1930. nego što je danas.

Znanstvenik:

- U povijesti Zemlje bilo je puno vremenskih perioda u kojima su temperature na Zemlji bile više nego danas (npr. u pliocenu prije tri milijuna godina). Takve varijacije uzrokovao je niz faktora – od Zemljinog orbitalnog 'plesa' do konfiguracije kontinenata. No nijedan od tih faktora nije danas značajan kad ga se usporedi s efektom staklenika, koji je neosporan. Iako je Arktik 1930. bio topliji nego u godinama koje su uslijedile neposredno nakon toga, danas je još topliji. Jedna nedavna analiza pokazala je da je Arktik danas topliji nego što je bio u posljednjih 2000 godina.

- Računalni modeli su glavni alat za predviđanje budućih klimatskih promjena. No unatoč desecima godina usavršavanja takvih modela, oni još uvijek ne mogu u obzir uzeti sve procese koji se događaju u atmosferi, primjerice utjecaj naoblake, distribuciju vodene pare, utjecaj tople morske vode na ledene površine i odgovor flore na promjene u prirodnoj opskrbi vodom.

Znanstvenik:

- Modeli nikad neće biti savršeni i nikad neće moći bez pogreške predvidjeti buduće događaje. Međutim, modeli se konstantno testiraju, provjeravaju i usavršavaju u skladu s izmjerenim eksperimentalnim podacima. U posljednjih 20 godina znanost je iznjedrila modele koji odlično simuliraju fizikalne, kemijske i biološke procese te rade na sve manjim jedinicama prostora. Međunarodni panel za klimatske promjene je 2007. godine objavio izvještaj s detaljnim projekcijama klimatskih trendova, kakav bi bio nemoguć 2001. godine upravo zbog stalnog usavršavanja klimatskih modela.

Atmosfera se ne ponaša u skladu s predviđanjima modela:

Skeptik:

- Kompjutorski modeli predviđaju da bi se niži slojevi atmosfere (troposfera) trebali zagrijavati brže od Zemljine površine. Mjerenja pokazuju suprotno, dakle ili su modeli pogrešni ili su mjerenja pogrešna ili pak postoje rupe u znanstvenom razumijevanju atmosfere.

Znanstvenik:

- Intepretacija podataka koji dolaze sa satelita nije uvijek bila jednoznačna, ali oni ne pokazuju suprotno od onoga što predviđaju kompjutorski modeli. Dvije odvojene analize podataka pokazale su konzistentno zagrijavanje atmosfere, u jednom slučaju brže od površine Zemlje, a u drugom sporije. Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) 2007. nedvojbeno je ustvrdio: 'Za period od 1958. godine, ukupna globalna i tropska troposferska upozorenja i predviđanja izračunata od podataka s radiosondi su tek neznatno precijenila zagrijavanje površine Zemlje.'

Na klimu uvjerljivo najviše utječe Sunce:

Skeptik:

- Povijest Zemlje pokazuje da je klima u pravilu u skladu s cikličkim promjenama u emisiji energije sa Sunca. Svako zagrijavanje koje opažamo može biti pripisano varijacijama u Sunčevom magnetskom polju i solarnom vjetru.

Znanstvenik:

- Sunčeve varijacije utječu na klimu, ali one nisu jedini faktor. Budući da u solarnom indeksu nije bilo pozitivnog trenda od 1960-ih, solarni efekti ne mogu biti odgovorni za aktualne temperaturne trendove. Razlika između solarnog minimuma i maksimuma u solarnom intervalu od 11 godina je 10 puta manja od efekta stakleničkih plinova u istom intervalu.

Razine CO2 rastu nakon porasta temperature, a ne prije:

Skeptik:

- Uzorci leda (od gotovo milijun godina starih pa do aktualnih) pokazuju trend zajedničkog porasta temperature i CO2 u intevalima od otprilike

100,000 godina. No porast razine ugljičnog dioksida uvijek se događao nakon porasta temperature, a ne prije, vjerojatno zato što je toplije vrijeme oslobađalo plinove iz oceana.

Znanstvenik:

- Ova tvrdnja je najvećim dijelom istinita, ali je i potpuno nebitna. Drevni uzroci leda zaista pokazuju da su razine CO2 'kasnile' za porastima temperature za par stotina godina – radi se o vremenskom periodu povezanom s odgovorom oceana na atmosferske promjene koje su pakuzrokovale oscilacije u Zemljinoj orbiti. No danas razine CO2 rastu prije porasta temperature. Višak ugljičnog dioksida u atmosferi (porast od 35% u odnosu na pred-industrijske razine) dolazi od emisije CO2 za koju je odgovoran čovjek. Razina CO2 trenutačno je viša nego što je ikad zabilježena u uzrocima leda starima do 650,000 godina.

Vodena para je opasniji staklenički plin od CO2:

Skeptik:

- Prirodni efekt stakleničkog plina drži temperaturu površine Zemlje oko 33 stupnja Celzijevih višom nego što bi ona inače bila. Vodena para je najvažniji staklenički plin i odgovoran je za 98% svog stakleničkog zagrijavanja. U skladu s tim, promjene u razinama ugljičnog dioksida ili metana imale bi relativno mali učinak. Koncentracija vodene pare je u porastu, ali to ne povlači za sobom nužno zatopljenje – sve ovisi o načinu na koji se vodena para distribuira u atmosferi.

Znanstvenik:

- Izjava da je vodena para 'odgovorna za 98% efekta staklenika' je jednostavno pogrešna. U stvarnosti, vodena para vrši oko 50% tog 'posla', oblaci su zaslužni za još 25%, dok su C02 i ostali staklenički plinovi odgovorni za preostalu četvrtinu. Do globalnog porasta koncentracije vodene pare dolazi zbog rasta temperature, a postoje i eksperimentalni dokazi da sve veća koncentracija vodene pare pridonosi zatopljenju, naprimjer u Europi. Nadalje, efekt zagrijavanja od vodene pare već je uključen u sve klimatske modele.

Trenutačno postoje veći problemi od globalnog zatopljenja:

Skeptik:

- Sporazum iz Kyota nije uspio značajnije smanjiti emisije stakleničkih plinova. Ciljane emisije bile su preniske, primjenjive samo na pojedine države, a cijeli projekt propao je zbog rupa u zakonu. Mnoge vlade država potpisnica sporazuma iz Kyota neće ostvariti ciljeve zacrtane u sporazumu. Čak i ako je stvaran, problem globalnog zagrijavanja zbog utjecaja čovjeka samo je jedan od problema s kojima se čovječanstvo danas suočava. Vlade država širom svijeta trebale bi na taj problem odgovoriti proporcionalno i ne bi se trebale praviti da su klimatske promjene poseban slučaj. Siromašnije zemlje ne bi trebalo prisiljavati na suzbijanje svojih emisija stakleničkih plinova (a time i svoj gospodarski rast). Neki ekonomisti čak vjeruju da će toplija klima imati pozitivan učinak na kvalitetu života.

Znanstvenik:

- Argumenti o sporazumu iz Kyota i njegovoj primjeni su izvan domene znanosti, ali je činjenica da dotični sporazum ni vremenski ni kvantitativno nije uspio sniziti emisije stakleničkih plinova u skladu s preporukama Međunarodnog panela za klimatske promjene. Posljednji izvještaj radne skupine IPCC-a navodi da će učinak klimatskih promjena uzrokovanih ljudskom aktivnošću biti štetan, i to naročito za siromašne države u tropskom pojasu, dok bi hladnije regije Zemlje mogle kratkoročno profitirati od povećanog uroda na poljima. No, nema nikakve sumnje da bi ulaganja u energetsku učinkovitost, nove energetske tehnologije i obnovljive izvore energije itekako pomogla zemljama u razvoju te da trenutna situacija dugoročno nije održiva.