Je li došlo vrijeme da se i u Hrvatskoj dopusti demonstrantima da kada osobito pobjesne protiv vlasti to okrune spaljivanjem nacionalne, državne zastave? Odmah ću reći – prije nego što me netko kroz ekran kompjutora ščepa za gušu – ne, nije došlo takvo vrijeme. Pusti ti Sjedinjene Države, gdje sudovi ne kažnjavaju takve paljevine, smatrajući da bi u suprotnom bila ugašena baklja slobode koja, biva, pripada s rođenjem svakom Amerikancu, kao i onoj golemoj dami na ušću rijeke Hudson u New Yorku.

Ipak je to iz nekog drugog svemira. Ili nije? Bilo bi jako zanimljivo pogledati što je od toga ostalo nakon rušenja tornjeva-blizanaca, kada se praktički cijela Amerika zbila u tako marširajuće unisonom i grlatom patriotizmu da te lagano prođe jeza. Baš bih volio vidjeti Amerikanca kojemu bi palo na pamet da u tom ljupkom okruženju uzme američku zastavu, polije je benzinom i – kres. To je ono o čemu govorim. Ako Amerika nakon 11. rujna 2001. nije što je dotad bila, nije realno da bude drukčije i s Hrvatskom, kojoj su koju godinu prije također rušeni neki amblematski tornjevi, pa i puno više, kao što je pod ruševinama ostalo i više mrtvih. Točka.

Sada, međutim, slijedi nešto drugo, problem koji se iz ovoga gotovo nužno rađa. Ako, naime, kažnjavaš manjak domoljublja kao u Hrvatskoj, ili ga formalno dopuštaš, ali zapravo također sankcioniraš kao u SAD-u, onda ti se na drugoj strani neminovno pojavljuje višak, koji često ima patološka obilježja. U Americi već dugo postoji problem radikalne, rubno fašističke desnice, posebno na tzv. srednjem zapadu zemlje, a nakon rušenja tornjeva ta je desnica preko moćnih skupina kršćanskih (evangelističkih) fundamentalista ostvarila i snažan utjecaj na centralnu državnu vlast. Pod tim utjecajem čak se prvi put u američkoj povijesti dogodilo da SAD vodi ratove po svijetu (Irak, Afganistan) kao repliku križarskih vojni protiv krivovjerničkih 'sila zla'. Ukratko, spomenuti višak domoljublja stvorio je američko desničarsko strašilo s kojim će ova velika zemlja još dugo mučiti muku, bez obzira na to što je u međuvremenu došlo do sretne smjene državne vlasti.

Dobro, pusti Ameriku – čujem nestrpljiva požurivanja – ne pišeš ti ovo zbog nje, nego zbog Hrvatske, reci što misliš o tome. Pa, mislim slično kao i u američkom dijelu priče. Sankcioniranje manjka domoljublja (u našem slučaju i rodoljublja) dovelo je do takvih viškova na tržištu patriotskih pokretnina da to postaje prvorazredni državni problem. Ne možeš te viškove skladištiti kao kada obilno rode pšenica, šećerna repa ili krumpir, pogotovo ih ne možeš izvesti (Što će s tim jedna Engleska ili Njemačka, o Srbiji ili Sloveniji da ne govorim).

I tako se ti viškovi izlijevaju Hrvatskom kao kišom nabujale i prelivene rijeke, i sada se već ozbiljno postavlja pitanje treba li te viškove domoljublja sankcionirati isto kao i manjkove. Kako, bog te mazo – čujem opet ljutiti žamor. Pa lijepo, ako se ne tolerira paljenje zastava, ne bi se smjelo tolerirati ni njihovo isticanje izvan režima državnih praznika, na kojekakvim birtijetinama, mesarničetinama, kladioničetinama i drugdje gdje im nije mjesto (Osobito me ljuti, i rastužuje istodobno, kada ih vidim na sirotinjskim kućama). Ili, ako se dozvoljava to, neka se onda dozvoli i spaljivanje, ako se nekome već nakupi toliko gorčine da jedino u tome nalazi zadovoljštinu.

Ali, dobro, pustimo zastave, one su ovdje samo relativno bezazlen primjer nečega što može poprimiti puno opasnije, kancerogene razmjere (Što je to u odnosu na velike, najveće 'patriote' koji su pokrali milijarde, ne plaćaju porez ili ga plaćaju drugoj državi). Zar nije kancerogeno ovo junačenje osječko-baranjskog župana Vladimira Šišljagića, koji je izvršio svojevrsni udar na državni protokol kako bi Jadranki Kosor i pratnji skresao da su oni na domoljubnoj rang-listi nitko, a on je sve. Da se razumijemo, o domoljublju premijerke ima svatko pravo misliti što hoće, ali, onda i o njezinim preblagim prijekorima županu, očito sračunatim na to da se ne upropaste neke buduće izgledne koalicijske kombinacije.

No ono što je učinio Šišljagić, jednostavno je izvan svakog prava i morala. On je, naime, nabijajući na nos Vladi potvrđenu presudu Glavašu, praktički poručio da nije domoljub onaj tko komemorira hrvatske žrtve srpskih zločina. Ne, domoljub je onaj tko je ubijao Srbe, pa makar oni nemali nikakve veze s tim zločinima i makar se to činilo na način koji bestijalnom maštom (kiselina iz akumulatora) nadvisuje i najgore linčeve zloglasnog Ku Klux Klana. Eto, o tome je ovdje riječ. Da bi Hrvatska i danas na 'stres testu' domoljublja prošla kao zemlja u kojoj se pod nacionalne simbole skrilo i još skriva nedopustivo puno hulja i nitkova. Ne bih sada presuđivao tko je tu veći, tko manji nitkov, ali bogami ne bih nikoga ni preskakao.

I zato u ovu priču svakako spada i Tomislav Horvatičić koji je svoju osporavanu građevinu na Cvjetnome odlučio braniti od prosvjednika, ali i Državnog odvjetništva, transparentom 'Olujom do mira, hvala braniteljima'. Očito, čovjek želi poručiti da njega treba zaštiti od navlas istih agresora i zulumčara koji su poharali Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik... Ne znaš bi li nad time plakao, smijao se ili naizmjenično jedno i drugo. Jer, čak ni u Miloševićevim ratnim planovima devedesetih nikada nije postojao cilj osvajanja Zagreba, a evo ispada da desetljeće i pol kasnije to samo što se nije dogodilo.

E da, i taj pametnjaković se, naravno, dosjetio da tu neće biti viška ni hrvatska državna zastava, pa ju je, kažu, dočario u kilometarskoj dužini i prostro duž cijeloga trga. Moram to još vidjeti svojim očima, ali time prostituiranje hrvatskog patriotizma dolazi do one točke kada jednostavno moraš izvući ovakav zaključak. I spaljivanje trobojnice je mila majka u odnosu na ovako ljigavo i besramno podvođenje Hrvatske pohotnom i nezasitnom Kapitalu.