U memorijalnom kompleksu u Potočarima pokraj Srebrenice danas se očekuju tisuće sudionika komemoracije žrtvama genocida počinjenog u srpnju 1995., u kojem je ubijeno najmanje 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Najavljen je i ukop posmrtnih ostataka 70 žrtava identificiranih u proteklih godinu dana. Situacija ni danas u Bosni i Hercegovini nije mnogo bolja nego u ratno vrijeme. Istina, ubijanje je prestalo, ali retorika i netrpeljivost ostali su gotovo isti kao u ratno vrijeme.

'Republika Srpska još uvijek negira, poriče da se dogodio genocid u Srebrenici. Naravno, dio javnosti u Srbiji, uključujući vlast, ne negira zločin u potpunosti, ali negiraju da se dogodio genocid, što je njima važno u terminološkom smislu', rekao nam je Ivica Đikić komentirajući današnju situaciju u Bosni i Hercegovini (BiH).

Dodaje da stanje nije takvo samo sa Srbima u Srebrenici, nego i drugima kad je riječ o vlastitim ratnim zločinima, s tim da se u Srebrenici dogodio najveći i najgrozniji zločin - genocid.

'Svi narodi na ovim područjima ne vole gledati u oči vlastitom zločinu. Prednjače u tome Srbi na temu Srebrenice, ali ni drugi - ni Bošnjaci ni Hrvati ni Albanci - nisu daleko odmaknuli', ocjenjuje Đikić, smatrajući da dok se zločini ne počnu koliko-toliko realno sagledavati, o nekom pomirenju i suočavanju sa zlom rata teško može biti govora.

Je li ključ suživota u BiH realno sagledavanje vremena ratnih zbivanja? Može li BiH kao država krenuti naprijed a da se ne riješe problemi iz prošlosti? 

Autor knjige o genocidu u Srebrenici vjeruje da je neprocesuiranje ratnih zločina i nesuočavanje s ratnim zločinima glavni razlog za situaciju kakva danas vlada u Bosni i Hercegovini. Misli da je političko manipuliranje zločinima drugih djelomično uzrokovalo današnju situaciju, ali smatra i da je više riječ o manipulaciji koju političari poduzimaju na temu rata i ratnih zločina nego što je samo procesuiranje ratnih zločina razlog takvom političkom i svakom drugom stanju u BiH.   

Ratni zločinci kao heroji

'Nacionalistička manipulacija ratnim zbivanjima jedan je od razloga, ne glavni i ne jedini, današnje situacije u BiH', naglašava Đikić. Uostalom, ratni zločinci se nakon odsluženja kazne, poslije 15 ili 20 godina, vraćaju u zemlju kao heroji.

Slaže se da suđenja nisu postigla efekt upozorenja drugima da je ono što su ti ljudi radili loše i zlo. Upravo suprotno. U tom segmentu djelovanja Haag nije ispunio svoje postojanje, ali u mnogim drugim segmentima, za Đikića, odradio je dobar posao. 

Da nije bilo Haškog suda, objašnjava, nikad ne bismo imali precizne činjenice o genocidu u Srebrenici koje su utvrđene upravo u tamošnjim sudskim procesima.

'Haag je prije svega imao i ima važnu ulogu o utvrđivanju neospornih činjenica o događajima tijekom rata, a tek drugi moment su presude i osude, poruke i upozorenja ili opomene i tu su se događali neki moralni i pravni problemi. No kad je riječ o utvrđivanju činjenica o onome što se dogodilo, po meni je tu uloga Haaga nezamjenjiva. To što je Haški sud napravio u tim procesima velika je i važna stvar', naglasio je Đikić, a dokumentaciju za svoju knjigu 'Beara' crpio je upravo iz opsežne haške dokumentacije nastale tijekom godina suđenja.

Kaže da mu je najvažniji izvor bila upravo dokumentacija koja je izišla iz procesa generalu Zdravku Tolimiru i drugima, među kojima je bio i pukovnik Ljubiša Beara, optužen i kasnije osuđen u tom predmetu. 'Velik ili najveći dio knjige bazirao sam na činjenicama i dokumentaciji iz tog procesa u Haagu', napominje Đikić.

Tijekom pisanja knjige boravio je i na terenu, u mjestima u kojima su se događali najgori ratni zločini i genocid. Kakav je njegov dojam o odnosima među ljudima na tom području danas?

Osmorica pobila 1000 ljudi 

'Kad je o Srebrenici riječ, stvarno ćete rijetko naći Srbe koji su voljni bilo kako i dan-danas razgovarati o tome što se dogodilo u srpnju 1995. godine. Zaista vrlo, vrlo teško, vrlo rijetko, naprosto kao da se to želi zaboraviti, kao da se nije dogodilo i jednim dijelom se, možda, ne smatra nečim lošim ono što se dogodilo', objasnio je Đikić dojmove koje je prikupio istražujući tu temu.

Za njega je zapravo najviše grozna posljedica cijele priče to što ljudi ne žele priznati sami sebi što se zbilja dogodilo i što se ne može poreći. 'To je najstrašnija stvar: ti ljudi tamo naprosto ne žele to priznati kao činjenicu ni na koji način, ne žele razgovarati o tome', užasnut je Đikić.

Međutim to nije jedini problem.

Podsjeća da na širem prostoru Srebrenice, Bratunca, Zvornika, pa onda i s druge strane granice u Srbiji, po njegovoj procjeni živi nekoliko desetaka ljudi koji su masovni ubojice, sudjelovali su u masovnim ubijanjima, ali nisu procesuirani, a neki od njih nikada neće ni biti.

U Haagu i na Sudu Bosne i Hercegovine procesuirano je oko 20 ljudi za sudjelovanje u genocidu u Srebrenici. No jako puno direktnih egzekutora, ljudi koji su strijeljali Bošnjake u Srebrenici, na slobodi je.

Prema podacima koje je prikupio i analizirao, u samom ubijanju u Srebrenici sudjelovalo je oko 200-300 ljudi.

'Recimo, pripadnici 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, samo njih osmorica, pobili su 1000 ljudi tijekom jednog popodneva. Dražen Erdemović priznao je krivnju i osuđen je u Haagu na pet godina zatvora.

I ostali iz te skupine, kaže, više-manje su pohapšeni i u zatvorima, ali jako puno ljudi koji su pobili manje ili više ljudi nikad nije došlo pred lice pravde. 'Za neke se zna da jesu, ali se ne može točno utvrditi jer nitko ne želi govoriti o tome. Nema dovoljno dokaza jer se ne može samo tako nekoga optužiti ili osuditi za masovno ubijanje', navodi Đikić.

Tko će na komemoraciju - nebitno

Svake godine na komemoraciji u Srebrenici ponavlja se ista priča: oda se počast žrtvama i onda opet do iduće godišnjice - relativizacija. Đikić smatra nevažnim hoće li tako netko iz Srbije doći na komemoraciju u Srebrenicu.

'Dolazili su ili nisu dolazili, pa se ništa nije ozbiljno promijenilo u Srbiji u pogledu tumačenja i doživljaja Srebrenice u sve ove 22 godine. Tako da se to hoće li netko doći i održati govor i pokloniti se zapravo pokazuje nebitnim jer javno mnijenje u Srbiji, a ni vlast, u ozbiljnom smislu ne želi tu temu iznijeti pred javnost', zaključuje Đikić.