Stručna suradnica Banke Suzana Košćak, predstavljajući analizu ekonomskih rezultata predstečajnih nagodbi, kazala je da tražbine prijavljene u sklopu procesa predstečajnih nagodbi, koje iznose više od 50 milijardi kuna, čine oko 16 posto hrvatskog BDP-a, približno 45 posto rebalansiranog državnog proračuna za ovu godinu te primjerice premašuju ukupan hrvatski izvoz u prvih devet mjeseci ove godine.

Predstečajnu je nagodbu do sada zatražilo više od 5.600 tvrtki, nešto više od 500 ih je sklopilo nagodbe, a preko 3 tisuće predmeta je odbačeno, dakle za njih je izvjestan stečaj.

No, istaknula je Košćak, čak i kod sklopljenih nagodbi ostaje pitanje kvalitete planova restrukturiranja na temelju kojih su nagodbe sklopljene, jer one uglavnom ne nude kapitalno jačanje tvrtki i njihovo vlasničko restrukturiranje, a čak niti jedna uprava takvih tvrtki nije podnijela ostavku, iako su ih dovele u situaciju da traže nagodbu.

Također, ostaje i pitanje tretmana otpisa dugovanja od strane države, odnosno ocjene radi li se tu o državnim potporama ili ne, o čemu će, ako sami na to ne odgovorimo, u idućoj godini možda odgovoriti Europska komisija, istaknula je.

Miho Glavić, predsjednik Uprave AWT Internationala, koji se često u postupcima predstečajne nagodbe našao u poziciji vjerovnika, dodao je i kako tvrtke koje su sklopile nagodbu nemaju nikakve garancije da će sada biti uspješne, jer ne kreću od nule, već i niže od toga budući da su izgubile ključnu komponentu za uspješno poslovanje, a to je povjerenje dobavljača, kupaca i financijera. Proizvodne tvrtke, prema njegovom mišljenju, još i imaju šansu, ali tvrtke iz sektora trgovine tijekom trajanja postupka već su zamijenili konkurenti i za njih na tržištu realno više nema mjesta.

Dodatni problem je i često mijenjanje zakona, što je prema mišljenju sutkinje Visokog trgovačkog suda Nevenke Marković dovelo do kaosa, jer nitko od sudionika ne zna kako postupati u kojem trenutku, što se očito odnosi i na zakonodavca koji je zakon u godinu dana mijenjao četiri puta.

Marković je ukazala i na još jednu nelogičnost ovog postupka - u sklopljenim nagodbama dužnici su izašli iz blokada, ali uskoro su ponovno blokirani jer su stvorili nove dugove. Novi vjerovnici nisu uključeni u sklopljenu nagodbu, a dužnik u dvije godine od nagodbe nema pravo na sličan način rješavati dugovanja, dakle opet mu je stečaj neminovan.

Da bi zakon kojim se uređuje sustav predstečajnih nagodbi imao učinka, drži Košćak, država ipak prvo treba provesti nužne reforme, moraju se realizirati investicije, ali i razviti i ojačati srednje i malo poduzetništvo.