HDZ-ova vlada pritisnuta zahtjevima katoličkih fundamentalista oklijeva s ratifikacijom koju je prije dolaska na vlast gorljivo najavljivala.

Istanbulska konvencija donesena je 2011. godine, a na snagu je stupila tek s prvim danom kolovoza 2014. godine. Konvencija donosi pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji te obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju pravnu i psihološku pomoć, ubrzaju otvaranje skloništa za žene i djecu i financijsku pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.

Ova konvencija je prvi međunarodni ugovor koji sadrži definiciju roda. To znači, kako je sada prepoznato, da žene i muškarci nisu samo biološki žensko ili muško biće, već da postoji i društveno oblikovana kategorija roda koja ženama i muškarcima dodjeljuje njihove specifične uloge i ponašanja.

Udruge U ime obitelji i Vigilare, koje se bore za to da do ratifikacije ne dođe, smatraju da se pod krinkom zaštite žena od nasilja unosi opasna rodna ideologija u hrvatsko društvo i obrazovni sustav. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić tvrdi da je riječ o manipulacijama i da je Istanbulska konvencija pisana jednostavnim jezikom i isključivo je fokusirana na rodno uvjetovano nasilje prema ženama samo zbog toga što su žene.

Od 47 europskih država članica Vijeća Europe potpisalo ju je njih 44, a ratificiralo 27 država.

Konvencija predviđa mogućnost rezervacija pri potpisivanju ili potvrdi ugovora na razdoblje od pet godina, što su iskoristile neke od potpisnica. Razdoblje rezervacije se može produžiti na dodatnih pet godina od ratifikacije.

Među prvim potpisnicama konvencije bile su zemlje poput Španjolske, Francuske, Finske i Austrije, ali i Slovačka i Luksemburg, zemlje koje je do danas nisu ratificirale. 

Među zemljama koje su je ratificirale su i Poljska i Malta, koje se u javnosti percipiraju kao iznimno konzervativne zemlje, potom Italija, koja se nalazi pod snažnim utjecajem Katoličke crkve, ali i zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom, poput Turske i Albanije.   

Konvenciju su ratificirali naši susjedi Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Slovenija, kao i Andora, Austrija, Belgija, Cipar (s time da će ratifikacija stupiti na snagu u ožujku 2018. godine), Danska, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka (na snagu stupa u veljači 2018.), Monako, Nizozemska, Norveška, Portugal, Rumunjska, San Marino, Španjolska i Švedska.

Estonija, čija će ratifikacija konvencije na snagu stupiti u veljači 2018., posljednja je (za sada) zemlja koja ju je ratificirala. Učinili su to krajem prošlog mjeseca, preciznije 26. listopada.

Hrvatska je potpis na konvenciju stavila tek u siječnju 2013. godine, u vrijeme premijera Zorana Milanovića, gotovo dvije godine nakon što je članicama Vijeća Europe dana mogućnost pridruživanja. No Češka i Bugarska to su učinile još kasnije, tek u proljeće 2016. godine.

Uz Hrvatsku, spomenute Bugarsku i Češku, Istanbulsku konvenciju nisu još ratificirale ni Grčka, Mađarska, Island, Irska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Moldavija, Slovačka, Švicarska, Makedonija, Ukrajina i 'perjanica slobodnog svijeta' Ujedinjeno Kraljevstvo.

Jedine zemlje članice Vijeća Europe koje konvenciju uopće nisu potpisale su Rusija, Azerbajdžan i Armenija.

Ali zato je Europski parlament u rujnu ove godine podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije. Glasovanje je podijelilo europarlamentarce HDZ-a i zapravo pokazalo razdor unutar stranke po tom pitanju. Dubravka Šuica i Željana Zovko glasale su za ratifikaciju, Ivica Tolić bio je protiv, a Ivana Maletić suzdržana. Od ostalih zastupnika Biljana Borzan (SDP), Tonino Picula (SDP), Jozo Radoš (GLAS), Davor Škrlec (nezavisni) i Ivan Jakovčić (IDS) podržali su ratifikaciju, a Marijana Petir (nezavisna) i Ruža Tomašić (HKS) bile su protiv.

Konvencija je otvorena za pristupanje i izvaneuropskim zemljama, ali za sada se nitko nije pridružio.