Jučer je obznanjeno da je pokojna Whitney Houston postavila novi rekord: prva je izvođačica u povijesti s tri izdanja u top tenu najprodavanijih albuma u SAD-u!

Okej, 29-postotni skok prodaje u SAD-u u odnosu na prethodni tjedan jest uvelike povezan s činjenicom da neposredno nakon njene smrti dućani nisu bili zadovoljavajuće opskrbljeni njenim CD-ima te da je labelu trebalo nešto vremena da isporuči nove primjerke za 'stariju ekipu' nesklonu digitaliji (downloadi su u prvom tjednu nakon smrti Whitney sačinjavali 54 posto albumske prodaje u SAD-u, a u drugom osam posto).

No opet, svi ti ljudi koji su čekali drugi tjedan da joj odaju počast kupnjom fizičkih nosača zvuka su u međuvremenu bili izloženi nemilom medijskom bombardiranju njenim hitovima pa svejedno nisu pomislili 'bljeh, toliko sam puta ovih dana čuo 'I Will Always Love You' da mi se bljuje, taman posla da ću još kupiti i CD!' – nego upravo suprotno. A kotirala je dosta dobro i po ostalim svjetskim top-listama.

Takvim sam razvojem događaja isprva bio pomalo iznenađen, iako nisam uopće trebao biti. Zašto?

Pa, kao prvo, čovjek sam od krvi i mesa koji, kao takav, ponekad nesvjesno brka reakcije izravne okoline s reakcijama cijelog svijeta - a u mom virtualnom mjehuriću njena je smrt odjeknula relativno slabašno u odnosu na, primjerice, prošlogodišnju smrt Amy Winehouse. A kamoli tek u odnosu na smrt Michaela Jacksona, kad je moj news feed bio preplavljen izrazima sućuti i prikladnim embedovima, nekoliko sati non-stop!

I koliko god da je Jackson u zadnjih petnaestak godina svoje karijere bio diskografski irelevantan, njegova sjena se svejedno i dalje nastavljala nadvijati nad svijetom glazbe: rađale su se nove zvijezde koje su manje ili više otvoreno izražavale želju da postanu 'novi Michael Jackson', poput Ushera ili Justina Timberlakea, pri čemu se ovaj potonji svojedobno čak i eksplicitno pozivao na zvuk njegovih ranijih albuma, dok su ga raznorazni remiksi i mashupovi zadržali u klubovima.

A Whitney?

Whitney je djelovala kao relikt jednog nepovratno prohujalog vremena, baladna diva koja bi – čak i da si nije bila sjebala glas – teško mogla povratiti stari sjaj danas kad praktički jedino još Adele može progurati baladu na top-liste. Whitney je stasala u eri kad je pop bio kakav-takav čimbenik međugeneracijske solidarnosti, i za nju u aktualnoj eri party 24/7 popa za mlade i isključivo mlade – naprosto nije bilo mjesta.

Izuzetno dobra posthumna prodaja izdanja Whitney Houston, međutim, pokazala je kako ona - jest i dalje imala svoje mjesto u generalnom poretku stvari. A to mjesto je otprilike isti onaj teritorij kojim se kreće i... Hrvatska lista najprodavanijih stranih albuma?

Mislim, govorimo o listi na kojoj je trenutačni #1 Leonard Cohen; na kojoj se među prvih 20 nalaze novi albumi Paula McCartneyja i Ringa Starra, Chrisa Reae i Rya Coodera; listi koja sadrži i box-set prva četiri Bajagina albuma i best-ofove Davida Bowieja i Talking Headsa te live Vlatka Stefanovskog, a na kojoj je jedino narodnjačko izdanje – 'Zlatna kolekcija' Hanke Paldum. Našlo se mjesta čak i za, bog te mazo, novi album Van Halen! Sve u svemu, ako izbacimo Adele, Zaz, Black Keys i još nekoliko recentnijih 'uljeza' – iz popisa imena bi se dalo pomisliti kako se vrijeme kod nas doslovce zaustavilo u osamdesetima.

Naravno da to ipak nije točno i da ta lista daje jako manjkav društveni presjek jerbo kod nas albume kupuje još samo jedan jako uzak krug starijih potrošača... No opet, taj uzak krug reprezentira jedan prilično širok krug casual ljubitelja glazbe koji su medijski – u globalnim okvirima – skoro pa diskriminirani.

Top-liste hitova niti im se obraćaju, niti ih žele - većina glazbenog diskursa se vrti oko alternativnog rocka. Tzv. tastemakeri će ih katkad potapšati po ramenu zbog podrške Adele i Zaz, ali bi isto bili puno sretniji kad bi umjesto njih slušali Arcade Fire i Wilca.

Oni nisu nimalo kul – itko tko si imalo voli umišljati da je kul, najčešće se pravi kao da ne postoje i stoga ih nema nigdje za vidjeti – osim po rasprodanim arenama. Oni su tiha većina što plamen stadionske intimnosti osamdesetih i dalje drži živim, a smrt Whitney Houston im je pružila priliku da dignu svoj glas i podsjete da su i dalje tu, da nikad nigdje zapravo nisu ni otišli.