Od prvoga siječnja na Islandu je stupio na snagu novi zakon prema kojemu žena za isti posao ne smije biti manje plaćena od muškarca, bilo da je riječ o zaposlenicama u državnom, bilo privatnom sektoru. U slučaju nepoštivanja zakona poslodavcima slijede teške novčane kazne. Island je prvi u svijetu donio takav mehanizam kao dio nastojanja ove državice s 334.252 stanovnika da do 2020. potpuno iskorijeni razlike u plaćama.

Od prvoga siječnja u Indiji je za muslimanski dio populacije neustavnim proglašen tzv. zakon triple talaq. Prema njemu muž je automatski dobivao razvod nakon što bi za to tri puta izrazio namjeru, usmenim, pisanim ili, u današnje vrijeme, elektroničkim putem, e-mailom, SMS-om ili WhatsUpom, čime su žene ostavljane na cjedilu bez ikakvih prihoda i alimentacije za djecu.

Zaustavimo li se u Aziji, iz Afganistana stiže priča o ocu koji je udao 10-godišnju kćer Sahar za starca, pristajući na badalu (trgovinu vlastitim djetetom) da novcem od prodaje nabavi novu ženu. Njegov zet djevojčici - supruzi zabranio je odlazak u školu, izgladnjivao je i mlatio. Nakon desetljeća ratovanja, Amerikanaca i Rusa, Afganistan nije imao vremena za trice kao što je zabrana trgovanja afganskim djevojčicama pod krinkom 'dječjeg braka'. Iako je zakonska minimalna dob za udaju 16 godina, zakon se ignorira te je dovoljno da djevojčica mlađa od 12 godina 'izgleda starije', pa da je udaju. U Afganistanu se stoga 60 posto djevojaka uda u dobi do 16 godina, a želi li žena izaći iz nasilnog braka, zakonski mora čekati na brakorazvodnu parnicu pune tri godine.

Tako izgleda 21. stoljeće na Islandu, zemlji u kojoj je devetu godinu zaredom najbolje na svijetu biti žena prema izvješću o globalnoj rodnoj nejednakosti Svjetskog ekonomskog foruma za 2017. Tako izgleda i 21. stoljeće u Afganistanu, a među deset najgorih u svijetu ova opustošena zemlja drži neslavno prvo mjesto kao jedna od onih u kojima nije dobro biti žena prema izvješću Programa Ujedinjenih naroda za razvoj.

U posljednjih 50 godina na Islandu je žena bila predsjednica 20 godina, gotovo 50 posto članova njihova parlamenta su žene, a u gospodarstvu sudjeluju jednako kao muškarci. Na Islandu je nezamislivo naći nepismeno dijete, kamoli odraslu ženu.

U Afganistanu se obrazuje samo 15 posto djevojčica. Svakih pola sata jedna žena umre pri porodu. Nasilje u obitelji priznaje 87 posto žena. Zbog stalnih ratova više od milijun udovica je na ulici, bez ikakvih prihoda, često prisiljene na prostituciju da prehrane mnogobrojnu djecu, a Afganistan je jedina zemlja u kojoj ima više samoubojstava žena negoli muškaraca.

Bez obzira na to koja institucija i putem kojih se parametara određuju najsretnije i najtužnije zemlje za žene, među prvima su pretežito one europske, nedvojbeno uvijek nordijske zemlje, plus Kanada i Australija, mahom bogate poput Švedske, u kojoj gotovo dvije trećine sveučilišnih diploma zaslužuju žene te ima jednu od najbolje plaćenih politika roditeljskog dopusta na svijetu za oba spola. Među najtužnijima opetovano se nađu one poput Jemena, Sudana, Somalije ili Iraka.

Prije nego što su američke snage krenule oslobađati zemlju od Sadama Huseina, Iračanke su bile najpismenije u arapskom svijetu, a sada su na samome dnu jer se roditelji boje slati djevojčice u školu u strahu od otmica i silovanja. Žene su nekada bile zaposlene, sada sjede kod kuće, a više od milijun ih je istjerano iz svojih domova, dok milijuni nemaju dovoljno hrane.

U Nepalu zbog prerane udaje i rađanja te slabe prehrane svaka 24. žena umire u trudnoći ili pri porodu, a u Maliju, u kojem su žene još i žrtve spolnog sakaćenja, umire svaka deseta. U Nepalu se neudane kćeri nerijetko prodaju krijumčarima ljudi prije nego što dosegnu tinejdžersko doba. U istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo rat je odnio tri milijuna života, a žene su izložene toliko brutalnom i sustavnom silovanju da istražitelji UN-a smatraju da su bez presedana. U plemenskim graničnim područjima u Pakistanu žene se siluju kao kazna za zločine njihovih muških članova obitelji.

Proglašenjem zakona triple talaq neustavnim u Indiji nešto se ipak počinje mijenjati u korist žena, barem u nekim zemljama. Ljuti neprijatelji Saudijci i Iranci međusobno se nazivaju razbojnicima, pobunjenicima, vjerskim licemjerima, fanaticima i sponzorima terorizma (Saudijci su ljetos s Katarom raskinuli diplomatske odnose zbog, između ostaloga, suradnje Katarana s Irancima), ali u zadnjih mjesec-dva natječu se u novoj kategoriji: ravnopravnosti spolova.

Notorna je činjenica da su Saudijke, bez obzira što žive u jednoj od najbogatijih zemalja u svijetu, cijeli život ovisne i pod skrbništvom supruga i muških članova obitelji, ali sada stižu vijesti da će od ove godine moći sjesti za volan, voziti čak kamione i motore, dolaziti na sportske stadione, posjećivati kina, a na međunarodnom šahovskom natjecanju uoči Nove godine vlasti su im dopustile da se natječu bez abaje, odjeće kojom je tijelo pokriveno od glave do pete.

U Teheranu je pak najavljeno da 7000 pripadnika tzv. moralne policije koja patrolira glavnim gradom neće više automatski hapsiti i kažnjavati žene zbog zločina zvanog 'loš hidžab', pod čime se podrazumijeva nošenje neislamske odjeće i nepropisnog pokrivala za glavu. Još krajem 2015. kažnjeno je 40.000 žena jer su tijekom vožnje u automobilu spustile hidžab oko vrata.

Nakon masovnih demonstracija proteklih praznika u Iranu tek će se vidjeti kojim će smjerom zemlja nastaviti i hoće li se poštivati zahtjevi onih koji žele da on bude sekularna država.

Ali ono što još nije jasno Irancima jasno je američkoj multinacionalki za proizvodnju igračaka, Mattelu. Oni su prije dva mjeseca izbacili na tržište novu Barbiku odjevenu u abaju i, naravno, s hidžabom na glavi.