Veliki hadronski sudarač (Large Hadron Collider ili LHC), golemi ubrzivač čestica smješten na granici Francuske i Švicarske, prvi je put u pogon pušten u rujnu 2008, ali je nakon samo desetak dana zaustavljen zbog električnog problema na sustavu za hlađenje tunela dugog 27 kilometara koji se nalazi stotinu metara ispod zemlje.

Zbog kvara je u tunel iscurila velika količina tekućeg helija. Taj se plin u tekućem stanju koristi za hlađenje magneta koji pak ubrzavanju dva snopa protona u suprotnim smjerovima po kilometarskom 'prstenu', a kako bi se pri ogromnim brzinama sudarili u velikim detektorskim komorama. Popravci su trajali više od godine dana, ali LHC je u petak navečer konačno pušten u pogon.

Čemu uopće služi LHC i zbog čega je cijeli niz zemalja uložio ukupno gotovo 10 milijardi dolara u taj golemi znanstveni projekt?

Reći da LHC omogućava provođenje najvažnijih znanstvenih eksperimenata u povijesti možda bi bilo pretjerano – ali samo možda.

Naime, uz pomoć tog fantastičnog uređaja, koji u gigantskim detektorskim komorama sudara snopove protona enormnih energija, fizičari bi se trebali približiti odgovorima na sljedeća fundamentalna pitanja o Svemiru: Zašto materija uopće ima masu? Postoje li u Svemiru više od tri dimenzije? Od čega se Svemir zaista sastoji? Postoji li jedinstvena fizikalna ‘teorija svega’?

Iako će se i prosječno obrazovanom čovjeku neka od ovih pitanja učiniti itekako zanimljivima, za fiziku, najfundamentalniju prirodnu znanost uopće, upravo su ta pitanja među najvažnijima koje je čovječanstvo dosad postavilo. Zahvaljujući znanosti i ljudima koji su dizajnirali i izgradili LHC, a ni 400 godina nakon smrti oca moderne znanosti Galilea Galileija, čovjek napokon ima šansu doznati odgovore na ta pitanja.

Upravo zahvaljujući znanosti i znanstvenoj metodi, empiričkom pristupu otkrivanju činjenica o svijetu koji nas okružuje, bebe koja se rode 2009. u zapadnim zemljama u prosjeku će živjeti od 75 do 90 godina. Usporedbe radi, prije 500 i više godine širom Europe smatralo se da su mnoge bolesti posljedica vještičjih vradžbina, a prosječni životni vijek kretao se oko 30  godina (u Velikoj Britaniji bio je 20-30 godina).

Upravo su fizičari s CERN-a prije 20-ak godina, u želji za poboljšanjem komunikacije računalom sa svojim kolegama širom svijeta dizajnirali WWW (World Wide Web). Potom su tu tehnologiju poklonili svijetu. Je li svijet zbog weba bolji ili lošiji – nije teško procijeniti.

Nitko razuman neće reći da znanstvena postignuća ne igraju bitnu ulogu u našim svakodnevnim životima. Bez znanosti i znanstvenog pristupa ljudska bi vrsta zauvijek ostala u mračnom dobu u kojem vladaju strah, bolest i praznovjerje. Znanost jednostavno mora ići naprijed, jer uz nju stupa i ljudski razvoj.

Kakve to sve veze ima s ponovnim puštanjem LHC-a u pogon? Ima itekako, jer je medijsko praćenje tog događaja, barem u Hrvatskoj, samo produbilo mit o znanosti kao o nečem što je strašno misteriozno, maltene mistično, ali u isto vrijeme beskorisno u praksi i vrlo, vrlo skupo. Ne treba ni napominjati koliko je takav medijski kreiran stav javnosti prema znanosti ne samo faktički pogrešan, nego i dugoročno štetan za istu tu javnost.

Većinu vijesti o ovom itekako zanimljivom događaju u hrvatskim je novinama, po televizijama i portalima popratio obavezan komentar o stvaranju 'crnih rupa koje će progutati cijelu Zemlju', a 'smak svijeta' bila je standardna urednička egida uz gotovo svaku vijest o LHC-u. U takvom je izvještavanju prednjačila upravo Hrvatska televizija, koja bi trebala biti najobjektivnija.

Kao dokaz za navedeno, donosimo kompletan tekst priloga subotnjeg 'Dnevnika' HTV-a o dugo očekivanom ponovnom puštanju LHC-a u pogon, uz pripadajuće opaske na svaku rečenicu izrečenu u prilogu.

‘Prema zlogukim prorocima, od sinoć u 22 sata svijet je ponovo u opasnosti, jer čestice cirkuliraju najvećim svjetskim akceleratorom u europskom središtu za atomska istraživanja.’

Prilog u 'Dnevniku' započinje upozorenjem o opasnosti koja zbog znanosti prijeti čovječanstvu. Nadalje, sama činjenica da 'čestice cirkuliraju' LHC-om ne znači apsolutno ništa dok ne dođe do sudara dvaju snopova protona koji rotiraju po LHC-ovom 'prstenu' u suprotnim smjerovima. S obzirom na to da do sudara u detektorskim komorama LHC-a neće doći još neko vrijeme, apsurdno je govoriti o opasnostima za svijet od

'cirkuliranja čestica'. Naravno, opasnosti od LHC-a neće biti ni kada dođe do sudara protonskih zraka, ali teoretski jest moguće da u golemim detektorima prilikom takvih sudara stvore mikroskopske crne rupe s energijom komarca u letu, koje će odmah potom nestati. S CERN-a su prije više od godine dana jasno poručili da ideja o po svijet opasnim crnim rupama koje će biti stvorene u LHC-u spada u sferu fikcije, a ne stvarnosti.

'Prije godinu dana, havarija je zaustavila stroj samo nekoliko dana od puštanja u rad. Najskuplja igračka na svijetu trebala bi znanstvenicima objasniti postanak svemira, odnosno zašto se čestice vežu u atome i stvaraju masu.'

Govoriti o LHC-u kao 'najskupljoj igrački na svijetu' je ne samo podcjenjujuće za znanost, nego i uvredljivo za cijeli ljudski rod, čiji je impresivan razvoj u posljednjih nekoliko stotina godina neraskidivo povezan s razvojem znanosti. Takvim se izvještavanjem u javnosti ostavlja dojam da LHC zaista jest (pre)skupa igračka nekih čudnih tipova u bijelim kutama koja bi nas, eto, mogli i uništiti crnom rupom.

‘Neki pak tvrde da bi stroj mogao stvoriti crnu rupu koja će usisati Zemlju, no znanstvenici odgovaraju da bi ona bila tako mala da bi joj zato trebale milijarde godina.’

Suludu ideju o 'crnoj rupi koja će usisati Zemlju' ne širi nitko osim neukih teoretičara zavjere i lijenih medijskih djelatnika, kojima činjenice nisu prepreka u potrazi za senzacijom. No u 'Dnevniku' HTV-a nisu uspjeli pravilno prenijeti ni objašnjenje zbog čega su crne rupe koje će (možda) stvoriti LHC bezopasne – ne zato što 'su toliko male da bi usisavanje Zemlje trajalo milijarde godina', nego zato što je životni vijek takvih crnih rupa zanemarivo kratak. Na javnoj televiziji, dakle, ne znaju ni prepisati informaciju, a kamoli je ispravno interpretirati.

'Tunel promjera 27 kilometara prvo je ohlađen na -271 stupanj, a zatim su ubrizgane protonske čestice koje su sinoć pokrenute magnetima.’

271 stupanj? Čega? Celzijusa? Fahrenheita? Kelvina? Tko je još čuo za mjerne jedinice u novinarskom prilogu o najvećem eksperimentu (doslovce!) u povijesti znanosti?

'Za tjedan dana sudarit će se na nižoj energetskoj razini, a iduće godine na punoj, pri brzini svjetlosti. Bit će to simulacija Velikog praska koji je navodno stvorio svijet.’

Ne samo da se protonske zrake neće sudariti pri brzini svjetlosti (materiji je nemoguće dostići brzinu svjetlosti) nego nešto sporije, nego je znakovita i upotreba riječi 'navodno', kojom hrabri HTV-ov novinar izražava ogradu od teorije s kojom se danas slaže velika većina relevantnih astrofizičara. Reći da je Veliki prasak 'navodno' stvorio svijet otprilike je kao reći da materijalni objekti, kad ih ispustimo s visine, 'navodno' padaju prema dolje. No pravi biseri HTV-ova 'Dnevnika' tek slijede.

'Pri tom bi se trebao otkriti Higgsov bozon, subatomska čestica o kojoj postoje teorije, ali nitko je nije vidio.'

Imaju li nepotpisani HTV-ov novinar ili njegov nadređeni urednik ideju koliko je subatomskih čestica u povijesti znanosti 'netko vidio'? Nitko nikad nijednu. Naime, subatomske čestice nevidljive su golom oku i to zaista nije nikakva tajna – radi se o osnovnoškolskom gradivu fizike.

'S obzirom na to da je ona prema znanstvenoj vjeri ona odgovorna za postanak svijeta, zovu je još i Božjom česticom.’

Znanstvenoj vjeri? Što bi to točno trebao značiti taj oksimoron? Termin 'Božja čestica' u praksu su uveli i uporno koriste samo mediji, dok znanstvenici s neodobravanjem gledaju na upotrebu tog termina jer mistificira Higgsov bozon stvarajući pogrešnu sliku o njemu.

Alkemija je pseudoznanost i kvazifilozofija koja se prestala smatratiozbiljnom u 16. stoljeću, da bi više-manje zamrla u 18.stoljeću, kad je na scenu stupila kemija. Povući paralelu izmeđuCERN-ovih znanstvenika i 'mistika' koji su pokušavali stvoriti zlato odolova znači postaviti stvari dijametralno suprotno istini. Govoriti o LHC-u kao 'alkemičarskoj napravi modernog doba' ponižava tisuće vrhunskih znanstvenika i inženjerakoji su godinama predano, savjesno i naporno radili kako bi čovječanstvu pokušali dati odgovore na neka od najvažnijih pitanja koja smo ikad postavili.

Javno opisati znanstvenike 21. stoljeća kao 'znanstvene svećenike' koji zbog svoje 'znanstvene vjere' troše milijarde, a moguće je i da unište cijeli svijet, znači samo jedno - besramno varati javnost.

Bilo bi krasno kad bi HRT, kada je već tako zdušno 'posudio' dizajn BBC-jeve web stranice, od svojih kolega s Otoka kopirao i pristup znanstvenim temama.

Umjesto toga, u Hrvatskoj smo, umjesto objektivne informacije javnog servisa koji plaćaju svi građani, dobili tek porciju petparačkih doskočica iz astro-časopisa. S obzirom na to da je vijest o puštanju LHC-a u pogon bila jedna od rijetkih dobrih vijesti u vrijeme kad eterom dominira pesimizam, malo je reći - šteta.