Peking smatra autonomni otok dijelom Kine i nada se da će ga na kraju 'ponovno ujediniti' s kopnom.

Lai, poznat i kao William Lai, prije se nazivao 'praktičnim radnikom za neovisnost Tajvana', ali je moderirao svoje poruke tijekom kampanje i obećao potporu statusu quo. Peking je, međutim, oštro reagirao na izbor Tajvanaca, nazivajući Laija 'separatistom' i 'smutljivcem'. Izabrani potpredsjednik Tajvana Hsiao Bi-khim nalazi se na listi sankcioniranih koju je sastavio Peking. Zbog kineske reakcije na izbor Laija mnogi strahuju od rasplamsavanja sukoba. Analitičari ne smatraju da Kinezi u ovom trenutku žele izazvati rat i vjeruju da će pažljivo obraditi prve signale novoizabranog predsjednika Laija. Ante Simonić, nekadašnji hrvatski veleposlanik u Kini i predsjednik Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva Rijeka, također ne vjeruje da će biti rata.

Kako je objasnio za tportal, Peking smatra da se radi o jednoj državi i bilo kakav pokušaj odvajanja Tajvana crvena je crta koju ne bi mogli podnijeti i to bi izazvalo rat. Simonić napominje da se s takvim stajalištem slaže većina analitičara jer je takav razvoj događaja nešto što Peking zbog svojih unutarpolitičkih i svih drugih deklariranih stavova ne bi tolerirao.

Međutim u javnom prostoru pogrijavaju se priče da Tajvan želi nezavisnost, posebno interpretacije događanja na Zapadu.

Simonić je naglasio da koncepciju jedne Kine s glavnim gradom Pekingom, koja uključuje Tajvan, priznaju sve države Europske unije - uključujući Hrvatsku - kao i Sjedinjene Američke Države. Samo 15-ak država na svijetu priznaje Tajvan kao posebnu državu, redom manjih i politički nevažnijih, a u Europi samo Vatikan. To znači da svi priznaju da je Tajvan dio Kine, iako se to često tako ne interpretira i ponekad ga čude, kaže, natpisi u medijima, u kojima se piše o želji Pekinga da okupira Tajvan.

'Kad bi novi predsjednik proglasio de facto nezavisnost, Peking ne bi imao druge, međutim i Kina i Tajvan mudro igraju, uostalom radi se o istom narodu Han. Strpljivi su ljudi, za sebe kažu da imaju civilizaciju dugu 5000 godina, najstariju diplomaciju na svijetu, stariju od vatikanske - narod je to koji pamti vlastite greške i uspjehe. Dakle Peking strpljivo igra, ali ima deklariran stav da je Tajvan dio Kine', objašnjava bivši veleposlanik te vjeruje u mudrost odgovornih u Kini i na Tajvanu.

Međutim situacija je takva da u demokratskim okvirima postoji pravo na samoodređenje te velik dio stanovnika Tajvana želi imati visok stupanj slobode i njegovati demokratske principe, a komunističkoj Kini zamjeraju autoritarni režim.

I na Tajvanu, kaže Simonić, imate različitih mišljenja - stranka koja je osvojila većinu, ali je izgubila apsolutnu vlast, Demokratska progresivna partija, čiji se predsjednik William Lai zalaže za veći odmak od Pekinga, sada vuče pomirljivije poteze.

'Sumnjam da će ijedna strana 'zatezati konop' i da će doći do rata', navodi čelnik Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva.

'Uvijek se mogu pojaviti čarke, demonstracija sile i kojekakvi pritisci, ali ne očekujem da će doći do otvorenih sukoba koji bi mogli ugroziti i ekonomske interese, jer kroz Tajvanski tjesnac prolazi golem postotak svjetske trgovine, a da ne govorimo o važnosti vrhunskih čipova koji se proizvode na Tajvanu', kazao je Simonić.

Također, naglasio je da je Tajvan mnogoljudan otok koji ima vrhunski obučenu i naoružanu vojsku.

'Jasno, uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država', kaže.

Objasnio je i da Kuomintang, druga po snazi politička stranka na Tajvanu, zastupa znatno bliže odnose s Pekingom. Prije desetak godina, kada je Kuomintang bio na vlasti na Tajvanu, i otok je gajio bliže odnose s maticom Kinom nego danas.

'Krupni kapital Tajvana želi bolju suradnju s Pekingom, to je golemo tržište', kaže, dodajući da odgovor na pitanje o odnosu prema Kini na Tajvanu uvijek ovisi o tome s kime razgovarate.

Stvari se mijenjaju, kaže, i Peking s time računa u svojoj igri strpljenja.

'Kina je drugo gospodarstvo svijeta, po nekim elementima već i prvo, koje ima tisuće milijardi deviznih rezervi dolara i golema ulaganja u SAD-u. Interesi velikih sila, jedine supersile i sile u nadiranju Kine, toliko su isprepleteni da ne treba očekivati otvorene sukobe', smatra Simonić te navodi da možemo očekivati da će i dalje brodovi i avioni kineske narodne armije prelaziti crte razgraničenja i prijetiti, ali ne i da će ići dalje od toga. Napokon, nastavlja, službena politika Kine bila je da će čekati i da im se ne žuri, ne postoje rokovi, nije da moraju sutra pripojiti Tajvan.

Kina pažljivo i strpljivo gradi svoju unutrašnju i vanjsku politiku, koja se može nekome sviđati ili ne, te ugrožavati interese nekih drugih velikih igrača, posebno na svjetskoj pozornici, na kojoj traju velika preslagivanja, pa se sve može gledati i kroz tu perspektivu.

Napomenuo je i da je Putin napao Ukrajinu, koja je druga država, dok Kina nije napala Tajvan iako gotovo sve države svijeta priznaju da je dio Kine.

'Pogledajte intervencije saveznika od Libije, preko Iraka i Sirije, do udara sada u Jemenu. Zapadne sile interveniraju jer smatraju da im je to obaveza, šire područje svoga utjecaja s koncepcijom da se šire ideje zapadne demokracije, a Kina ne intervenira jer želi širiti koncepcije o svom komunističkom sustavu. Želim istaknuti da, kad nešto mjerimo, počnemo od sebe. Lako je drugoga napadati ili omalovažavati, a vrlo često kada ljudi nešto ne razumiju proglašavaju to ili nevažnim ili opasnim. Kinu i općenito Aziju, koja je drugačija civilizacije od naše, općenito loše razumijemo ili ne razumijemo uopće. Rijetko tko na Zapadu zna kineski ili razumije kaligrafiju da može čitati njihova originalna djela, malo ljudi poznaje njihovu filozofiju ili umjetnost, njihovu religioznost ili odnos prema svemiru i onda je najlakše to proglasiti nevaljalim ili opasnim', zaključio je Simonić.